Priča devojke koju su roditelji prisilno lečili na psihijatriji

Priča devojke koju su roditelji prisilno lečili na psihijatriji

Svetska i hrvatska premijera dugometražnog dokumentarnog filma „Bolesno“ reditelja Hrvoja Mabića dupkom je napunila dvoranu Kaptol centra i izazvala snažne reakcije publike koja od početka odjavne špice nije prestajala tapšati


Film „Bolesno“ nastavlja se na prethodni Mabićev film „Četvrti majmun“, premijerno prikazan i nagrađen na prošlogodišnjem ZagrebDoxu, u kojem je dokumentaristički prikazan jedan od najmračnijih slučajeva hrvatskog zdravstvenog sistema – Psihijatrijska bolnica Lopača nedaleko od Rijeke, u kojoj su godinama prisilno hospitalizovani i neadekvatno tretirani maloletni pacijenti.

Anu Dragičević roditelji su kao maloletnu smestili u bolnicu Lopaču, u kojoj su je pokušali „lečiti“ od homoseksualnosti, uz snažne medikamente i različite psihičke torture. Film se bavi onim što se događa nakon Aninog izlaska iz zloglasne bolnice i prati njen odnos s devojkom Martinom koja joj daje podršku u oporavku.

Jednog leta Ana dogovara venčanje sa svojom devojkom Martinom u Amsterdamu. Ona je u Martini našla ono za čim je čeznula: devojku koja je ne smatra ‘ludom’ i veruje u njen oporavak. Martina zna da su Anina teška psihička stanja posledica traume prouzrokovane roditeljima i psihijatricom, a uverena je da će joj biti savršena partnerka kada prođe kroz svoj traumatičan period.

U „Četvrtom majmunu“ Ana Dragičević bila je tek jedna od protagonistkinja, no Mabić se njenoj priči potpuno posvećuje u svom novom filmu, prateći iz zapanjujuće blizine njenu borbu s traumama koje je izazvao petogodišnji prisilan boravak u bolnici.

Nakon što na početku filma na ekranu pročitamo slavnu rečenicu Vilijama Foknera „Prošlost ne umire, jer nije ni prošla“ iz romana „Rekvijem za opaticu“ biva posve jasno da će narednih devedeset minuta ovog mučnog filma biti nabijeno upravo gorkim plodovima prošlosti.

Anina retrospekcija repetitivna je i ovijena oko stalnih motiva i emocija straha, klaustrofobije, želje za smrću, osvetom, pokušajima da izgradi novi početak i identitet osobe koja veruje u ljude.

„Bolesno“ je, kako i sam film sugeriše, priča o dugoj i mukotrpnoj borbi s psihičkom traumom, stalnom plesanju na rubu, između želje za prolaskom kroz traumu i nemoći nošenja s bolom koji dolazi od najbližih. Mračan je to i dirljiv film u kojem vidimo kako zloglasne metode prisilnog „lečenja“ homoseksualnosti nisu relikt davne prošlosti, već nešto što se brutalnošću pojedinaca, u čijim se rukama nalazila moć, odvijalo u neposrednoj blizini Rijeke, grada koji se smatra jednim od najliberalnijih u Hrvatskoj.

Iako je najpre dovršio film „Četvrti majmun“, Mabić nam je otkrio kako su njegovi prioriteti na početku bili postavljeni drugačije.

„U cijelu priču ušao sam s intencijom da snimim film o Ani Dragičević, ali kako sam ispočetka htio biti siguran da cijela priča drži vodu, morao sam istraživati te otkrio da je postojalo još pacijenata koji su protiv svoje volje držani u Lopači. Već tada sam počeo snimati Anu, ali kako je ona bila u stanju teškog posttraumatskog šoka, u pauzama sam snimao i ostale pacijente, liječnike i cijeli kontekst. Vrlo brzo shvatio da imam dva filma – jedan istraživački, koji otkriva što se sve godinama događalo u toj bolnici, i drugi, izrazito intimistički, a bavi se Anom koja liječeći se od snažne traume upoznaje djevojku i ulazi s njom u vezu’, rekao nam je Hrvoje Mabić.

Mabićevo bavljenje bolnicom Lopača trajalo je pet godina.

„Prva i najteža stvar bila je zapravo uspostaviti odnos povjerenja s Anom. Ona je bila u teškom stanju kada sam počeo snimati oba filma i stalno je tražila načine da makne ljude od sebe, da se udalji. Plesali smo ispočetka na rubu, no s vremenom se između nas stvorilo povjerenje. Barijera su bila i njezina stanja. Vrlo često se događalo da sa snimateljskom ekipom doputujem u Rijeku i troškovi su bili veliki, ali Ana je vrlo često bila prisiljena uzimati pauze u snimanju. S druge strane, morali smo i željeli poštovati Anin ritam i limite, pa se dogodilo da smo u jednom trenutku ostali bez budžeta i bili prisiljeni snimati u potpuno gerilskim uvjetima’, kaže Mabić.

Mabić je posve ogolio intimu svoje protagonistkinje, a kako bi dramaturški prokrvio mučnu i komornu atmosferu, služi se godišnjim dobima i prizorima prirode koji dosledno prate Anina psihološka stanja.

„U periodu u kojemu sam radio na filmu ponovno sam, nakon mnogo godina, čitao ‘Zapise iz podzemlja’ Dostojevskog, u kojima on piše pismo bratu i ima sličnu muku da ispriča priču koja je jako hermetična i teška, pa je shvatio da će u nju morati unijeti malo poezije. I sam sam u početku zamislio film jako komornim; u njemu dominiraju krupni i bliži planovi dviju osoba koje na vidjelo iz glave izvlače svoje monologe i stanja. Odlučio sam da neću prikazivati druge osobe, osim njih dvije i Aninog psihoterapeuta s leđa. Morao sam uz sve to dati Anin ambivalentan odnos prema prirodi, a ona je istovremeno prekrasna i zlokobna, prijeteća’, kaže režiser.

„Bolesno“ je, bez sumnje, najkompleksniji film jednog od ponajboljih domaćih dokumentarista srednje generacije. Kao producent i reditelj hvaljenog dokumentarnog serijala „Direkt“, Mabić za sobom ima plodonosno iskustvo u radu s diskriminisanim grupama.

„Istina, do sada sam se bavio nijansiranjem psiholoških tema, ali i ljudima koji su iz različitih razloga u društvu i zajednici ‘obilježeni’ ili marginalizirani. Negdje u tom ključu se nalazi i najnoviji projekt na kojemu radim – televizijski serijal od trideset portreta ljudi koji su doživjeli neko izrazito traumatično iskustvo, iz kojega su na koncu izašli vrijednosno bolji. Priče se tematski kreću od mladih ljudi koji su oboljeli od teških i smrtonosnih bolesti do žene u 70-im godinama koja je preživjela logor u Jasenovcu. U pitanju je cijeli dijapazon zlostavljanih žena, ljudi koji su izgubili bližnje, do gej i lezbijskih priča. Pripremam i film koji je još u fazi razvoja scenarija i bavit će se prostorom u kojemu se prelomila cijela hrvatska povijest – od NDH do našeg zadnjeg rata“, najavljuje autor, a filmom „Bolesno“ postavio je neka važna pitanja o uvek aktualnim temama naličja ‘bolesnog’ i ‘zdravog’ koji se obrću u njegovoj radnji.