Da li je tuđja trava uvek zelenija? - Intervju o lezbejskom* životu u Srbiji

lgbt serbia lesbians labris
Da li je tuđja trava uvek zelenija? - Intervju o lezbejskom* životu u Srbiji

Kao što znate, premijerka Srbije ne  samo da je žena, već  je i aut lezbejka. S obzirom na rezltate naših nedavnih izbora, pitali smo se da li je situacija za lezbejke* bolja tamo nego u Orbanovoj Mađarskoj. O tome smo razgovarale sa Jelenom iz Beograda. U našem post-izbornom periodu skloni  smo da više razmišljamo na te teme, ali ovo nije bio jedini razlog zbog kog smo se radovale ovom aprilskom intervjuu. Čast je razgovarati sa Jelenom Vasiljević jer je ona jedna od vodećih figura lezbejske scene u Srbiji. Pre samo nekoliko nedelja dala je intervju BBC-u, a sada je spremna da podeli svoju priču sa onima koji prate qLit. Pružimo joj dobrodošlicu
 
Hvala ti što si sa nama, Jelena. Možeš li nam, molim te, reći nešto malo više o sebi?

Ja sam Jelena, iz Beograda, Srbije. Poslednjih osam godina radim u Labrisu, najstarijoj lezbejskoj organizaciji u regionu Zapadnog Balkana. Labris je feministička i lezbejska organizacija osnovana 1995. godine, koja radi na tri programa - programu razvoja zajednice (organizujemo radionice, neformalna društvena okupljanja, susrete sa istaknutim lezbejkama iz celog sveta), programu edukacija (organizujemo različite edukativne radionice s ciljem senzibilizacije pojedinih grupa kao što su zdravstveni radnici ili novinari) i programu zagovaranja (borimo se za poboljšanje pravne zaštite i društvenog prihvatanja LGBT ljudi; štaviše Labris je uzeo učešća u pisanju Zakona o zabrani diskriminacije i pripremio nacrt Zakona o registrovanim istopolnim zajednicama). Na početku sam radila kao koordinatorka programa razvoja zajednice, a sada radim na programu zagovaranja.        

Pored mog rada u Labrisu i mog aktivizma, obožavam da pripremam hranu, a posebno me interesuju kolači / dezerti. 

 

 

Tvoj rad mi se čini veoma impresivnim i uticajnim za LGBTQ+ zajednicu u Srbiji. Možeš li nam reći kakav je život u Srbiji za jednu LGBTQ+ osobu?  

LGBT+ osobe su decenijama živele u okruženju punom netolerancije, homofobije i nasilja. U takvim okolnostima, svakodnevna iskustva LGBT+ ljudi obeležena su strahom, strepnjama, nevidljivošću i manjkom poverenja, kako u privatnim, tako i u javnim sferama (uključujući i institucije). Brojna istraživanja i izveštaji kontinuirano pokazuju da je LGBT zajednica jedna od najviše diskriminisanih društvenih grupacija u Srbiji, a državne institucije pokazuju da nisu u stanju i da nemaju volju da obezbede potpuno ostvarenje ljudskih prava LGBT osobama.  

Srbija je i jako patrijarhalno društvo. Položaj lezbejki i gej muškaraca u okviru LGBT+ zajednice (ali i generalni odnos žena i muškaraca u srpskom društvu) nije ravnopravan, tako da nam je važno da unesemo rodnu perspektivu u sva naša aktivistička delovanja. 

 


Jelena (u sredini) sa Labrisom

 

Moram reći da Srbija ima dobar pravni okvir protiv diskriminacije. Još uvek nismo usvojili zakon o istopolnim partnerstvima, ali se nadamo da će se to desiti do kraja ove godine; ipak, uporedo sa tim, imamo ogroman nedostatak implementacije  zakona, problem koji je sada vidljiviji nego ikada je upravo taj pink-washing (značenje ovog termina je da nam se nešto čini da je LGBT frendli, ali zapravo to nije - prim.uredn.). Da, naravno, sjajno je da za premijerku imamo aut lezbejku, ali čak su i njoj uskraćena neka od osnovnih ljudskih prava (ponekad se pitam da li je ona toga uopšte svesna). 

Da, baš sam te htela pitati za vašu premijerku. A sad, kakva je situacija u tvom gradu, Beogradu? Da li je tamo bolje, kao u većini prestonica, u poređenju sa ostatkom zemlje?

Da, recimo da je situacija ovde bolja nego u manjim gradovima ili u ruralnim delovima Srbije. Upravo zbog toga svedočimo migraciji LGBT+ zajednice unutar Srbije. Moram priznati da je lepo videti da imamo Paradu ponosa (zapravo, čak dve), klubove i kafiće, javna društvena događanja ili zastave duginih boja na nezavisnim državnim institucijama (kao znak obeležavanja važnih datuma za LGBT+ zajednicu). Ipak, otpuštaju nas ako smo aut na radnom mestu (naravno, to se uvek obrazlaže radnim performansama, a nikad oblikom diskriminacije), maltretiranje na osnovu seksualne orijentacije je široko rasprostranjeno u srednjim školama (po najnovijem istraživanju 54% učenika srednjih škola misli da je homoseksualnost bolest); i možemo još nastaviti sa ovom lista očiglednih diskriminacija.

 


Jelena sa svojom porodicom

 

 Na kraju, pošto nam je važno da promovišemo vidljivost, uvek pitamo naše gošće da sa nama podele neku upečatljivu ili inspirativnu coming out priču iz svog života. Možeš li se nečeg takvog setiti? 

2009. godine radila sam kao recepcionerka u jednom hostelu. Bio je početak jeseni i vladala je velika frka oko prve Parade ponosa koja se trebala dogoditi u Beogradu (mislim na prvu Paradu nakon 2001. godine). Gledala sam jednu televizijsku emisiju i jedna od aktivistkinja Labrisa bila je gošća i objašnjavala je zbog čega je održavanje Parade od ključne važnosti da se dogodi srpskom društvu.  Po završetku emisije nazvala sam je i razgovarale smo, a ona je u toku razgovora rekla kako su neki od aktivista iz Organizacionog odbora odbili učešće na konferenciji za štampu kojom se trebala najaviti Parada. Moram reći da je to bio prelomni trenutak za mene. Pomislila sam: ko će stajati za za moja prava, ako se ja sama ne borim. I onda sam joj rekla da ću ja to uraditi. Rekla sam svom šefu da mi treba pauza za ručak i otišla da budem jedna od onih koji će najaviti beogradsku Paradu ponosa. Samo sam sedela tamo za stolom, u tišini, i na taj način uzela učešća u objavljivanju datuma Parade ponosa. Objava je bila u svim vestima i mislim da nije bilo medija koji nije pokrio tu konferenciju za štampu, tako da je moje sedenje u tišini tamo, zapravo, bio moj najglasniji coming out, jer je baš svaka osoba koja je gledala tu objavu znala da sam lezbejka. 

Kakva objava, zaista! Bila mi je čast, Jelena. 

Izvor: qlit.hu/en
Autorka intervjua: Szlavi Anna  
Intervju objavljen: 17.04.2018. 
Prevod: Labrisice