Da li je tuđja trava uvek zelenija? - Lezbejski* život Nigerijke u Beču 

labris lgbt lesbians lezbejke
Da li je tuđja trava uvek zelenija? - Lezbejski* život Nigerijke u Beču 

Ovogodišnju seriju intervjua započinjemo sa jednom inspirativnom osobom koju smo upoznale na Evropskoj lezbejskoj konferenciji prošlog oktobra. Upoznajte Henrie iz Nigerije. 

Henrie, hvala ti što si prihvatila poziv za intervju. Možeš li se malo više predstaviti? 

Ja sam Henrie Dennis. Ja sam crna Nigerijka lezbejka, živim u Beču i mama sam dvoje predivne dece.
 
U želji da kreiram platformu komunikacije i veće vidljivosti lezbejki* i GBTQI+ migranata i migrantkinja iz Afrike, osnovala sam organizaciju Afro Rainbow Austria. Ova organizacija, između ostalog, takođe radi na borbi protiv homofobije i rasizma u Austriji i promoviše razumevanje i toleranciju ka istopolnim parovima unutar afričkih zajednica u Austriji. 

U svoje slobodno vreme, volim da slušam muziku i da plešem. 

 

 

Kako bi sumirala generalno stanje po pitanju položaja LGBTQ+ zajednica u Nigeriji? 

Nigerija je, kao i većina drugih zemalja afričkog kontinenta, veoma homofobična. Ova neprijateljstka atmosfera rezultat je brojnih faktora, uključujući i donošenje Zakona o zabrani istopolnih brakova u januaru 2014. godine (SSMPA zakon). Ovaj zakon ne samo da kriminalizuje istopolne brakove, već zabranjuje i svaku vrstu kohabitacije između istopolnih partnera/ki i zabranjuje svako ’javno prikazivanje’ istopolnog odnosa. Predviđa se kazna od 10 godina zatvora za svakoga ko registruje, radi ili posećuje gej klubove, društva i organizacije ili podržava rad ovakvih organizacija. Kazne su ogromne, od 10 do 14 godina zatvora, pa čak i smrtna kazna kamenovanjem do smrti u zemljama koje su pod islamskim šerijatskim zakonom. 

Nigerija je veoma religiozna zemlja te je i zbog toga stvorena atmosfera koja je protiv istopolnih odnosa. LGBTI+ ljudi se uče da potiskuju svoja ’neprirodna’ osećanja, da negiraju svoje prave identitete i da se mole da ’gay bolest ode’. U slučajevima gde postoji sumnja da je neko queer, ta osoba se prisiljava da prođe kroz različite forme torture i egzorcizma u brojnim kućama za molitve, sve u ime toga da se ’očiste od gej duha u sebi’. 

 

 

Članovi porodice daju malo ili nimalo podrške od momenta kada neko počinje da se posmatra kao queer osoba. Neki LGBTQI+ ljudi u Nigeriji su završili kao beskućnici jer su ih članovi najbliže porodice izbacili iz kuća, a mnogi su izbačeni od strane vlasnika iznajmljenih stanova u kojima su živeli. Neki su izgubili svoje poslove, a neki i živote. Neki se prisiljavaju da budu u heteroseksualnim brakovima kako bi sačuvali svoje porodice od ’sramote’ zbog toga što su u istopolnim odnosima, mnogi su silovani. Eto, da nabrojim samo neke scenarije koji su verovatni da će se desiti LGBTQI+ osobi u Nigeriji. 

Uh, ovo je baš teško. Ali ti si sada u Beču, u Austriji. Kako ti je tamo kao lezbejki*? Možeš li nam reći par reči o društvenom životu u tvom novom domu? 

S obzirom na činjenicu da sam svoju partnerku upoznala u jednom lezbejskom* klubu u Beču, rekla bih da Beč ima dosta dobru scenu lezbejskih* klubskih žurki koje se dešavaju najmanje jednom mesečno. 

Ipak, lezbejska* scena je mala i ljudi se uglavnom poznaju. Postoji zaista malo lezbejskih* barova u Beču. Stvarno dobra i kul mesta, inicijative i organizacije, kao što su ženska i lezbejska knjižara ili Rainbow Christmas Market, pojave se s vremena na vreme, ali su prinuđene da se brzo i ugase zbog nedostatka novca. 

Evropska lezbejska konferencija koja se održala u oktobru 2017. godine bio je uspešan event koji je okupio stotine lezbejki na jednom mestu i nadam se da će postepeno rasti kao regularan događaj s ciljem promovisanja lezbejske* vidljivosti. 

 

 

Da, tamo smo se i upoznale. Zbog činjenice da je lezbejska * zajednica dosta zatvorena u Budimpešti (kao i u celoj Mađarskoj) trudimo se da je okupimo time što ćemo više podsticati na coumg out. Možeš li podeliti s nama neku zanimljivu, duhovitu ili inspirativnu ličnu coming out priču?

Imala sam 13 godina, živela sam u Ikoyi, u Nigeriji. Moja porodica se tek bila preselila u novo naselje i sećam se kako sam došla u posetu kući iz internata kog sam pohađala i upoznala tu devojku koja će mi uskoro postati najbolja prijateljica. Provodile smo puno vremena zajedno. Jednog dana sam joj rekla: ’Imam nešto da ti kažem’, ali prvo sam morala otići kod jednog prijatelja nešto da ostavim. Rekla je: ’Onda idem sa tobom.’

Kada smo došle do mog prijatelja, on nas je pustio u stan i otišao da nam kupi da popijemo nešto. U momentu kada je izašao iz sobe, sve se desilo u sekundi: ja koja sedim na kauču, usne moje najbolje prijateljice na mojima, njene ruke koje grabe moje i pomeraju ih kako bi dodirnula svaki deo njenog tela...i kada smo čule ključeve u bravi od ulaznih vrata, ona koja odskače od mene. Ja sam samo sedela, bez teksta, sa usnama i dalje otvorenim. Da skratim dugačku priču, moje priznanje da volim devojke desilo se na dosta nekonvencijalan način tada. To jeste bio coming out, ali nije se desio kroz reči. 

Fantastična priča! Sigurna sam da se svi pitamo šta se desilo sa tobom i njom kasnije. Ali dobre priče ostavljaju uvek i prostora imaginaciji. Puno ti hvala, Henrie. 

Izvor: qlit.hu/en
Autorka intervjua: Szlavi Anna 
Intervju objavljen: 15.01.2018.
Prevod: Labrisice