| Indeks članka |
|---|
| U životu |
| Page 2 |
| Page 3 |
| Sve strane |
Ivon je odmah počela da mi objašnjava šta radi u svom ženskom klubu. Kad sam prvi put čula za taj klub u kome je ona, bila sam na neki način zainteresovana, ali sam saznala da to nije društveni klub kao što je bio klub Cinnamon & Spice. To je više kao neka organizacija. Ivon to zove kolektiv. One nikad ne organizuju ni izlete, ni zabave, ni piknike – samo sastanke i projekte.
Za projekat na kome sad rade, sve su nabavile diktafone i onda idu okolo snimajući ljude koji pričaju svoje priče. Razgovaraju sa starim ljudima i pitaju ih kako je bilo u stara vremena. Ja sam več dosta godina preturila preko glave i pre nego se Ivon rodila, ali istog momenta kada mi je stavila mikrofon u lice nisam mogla ničeg pametnog da se setim.
“Hajde Džinks, pa ti nam uvek pričaš smešne priče iz starih vremena.”
Oni točkići se okreću i okreću i sva ta glatka, sjajna, braon traka klizi sa jednog kalema i namotava se na drugi, a ja ne mogu da se setim ni jedne jedine stvari.
“Reci nam kako je otpočeo sa radom klub Cinnamon & Spice,” kaže ona.
“Sve sam vam to već pričala ranije.”
"Pa kaži nam kako se sve završilo, to mi nikad nisi pričala.”
“Nema tu šta da se kaže. Skip i Pičes su raskinuli.” Ivon čeka i kalemi se okreću, ali po cenu života ja ne mogu da se setim ničega što bih mogla da kažem o tome. A Maks se smejulji kao da ja jedina ovde imam više od trideset godina, a ona se ničega ne seća.
Ivon je najzad odustala i isključila tu stvar i onda smo prešle na onu piletinu koju su pripremile sa zeljem koje sam donela iz bašte. Dok smo došle do pite od slatkog krompira, ja sam već počela da se sećam. Pričala sam Ivon o vremenu kad su Skip i Pičes imale poslednju veliku svađu i obe su bile odlučne da ostanu u Klubu, a nisu mogle izdržati zajedno u istoj sobi duže od petnaest minuta. Obe su čekale da ona druga odustane i obe su nastavile da dolaze svaki put kad bi se društvo skupilo, a niko od nas nije mogao da izdrži u sobi sa njima dvema duže nego što su one mogle da izdrže jedna s drugom. Mi smo se šunjale okolo i pokušavale da održimo sastanak, a da one to ne znaju, ali Pičes je bila predsednica, a Skip blagajnica, pa bi se moglo reći da su nam ruke bile vezane. Nijedna od njih nije htela da da ostavku i obe su bile ubeđene da Klub ne bi mogao da opstane bez njih.
Maks mi je upadala u reč ispravljajući me oko detalja kad god bih zastala da uhvatim dah. A kad smo ustale da pređemo u gostinsku sobu, otkrile smo da je Ivon krišom unela diktafon u sobu pod afričkim pončom koji je imala na sebi i da je snimila svaku reč.
Kad je došlo vreme da kažemo laku noć, bila sam zahvalna, bar ovaj put, što je Ivon insistirala da me odveze do kuće, mada do kuće nema ni cele milje. Kiša nije popuštala cele večeri i dok smo bile u kolima, lilo je kao iz kabla. Bila sam do pola pokisla samo dok sam pretrčala od kola do kuće.
Ivon je odlazila niz ulicu i ja sam bila pred ulaznim vratima kad sam shvatila da vrata nisu zaključana. Možda se moj razum pomalo izlizao, ali ne baš sasvim. Znam da lako skliznem u vreme od pre dvadeset ili trideset godina, ali mogla bih se zakleti da sam zaključala ova vrata i da sam alku sa ključevima zakačila za kaiš upravo kad se Ivon dovezla do kuće, a sada su vrata otvorena.
Nema znaka da je bilo ko bio unutra, sve je na svom mestu, baš kao što sam i ostavila. Prekrivači na kauču su zategnuti i uredni, tanjir sa slatkišima, pepeljare i fotografije su upravo tamo gde i treba da budu, na ivici stola. Čak ni prostirka na podu nije pomerena ni za inč. Osećam kako je moje srce počelo da lupa kao izduvana guma. Mora da je onaj ko je ušao, još uvek ovde.
Pomisao da je neko toliko drzak više me je razbesnela nego uplašila i ja znam da ću otkriti ko je provalio u moju kuću, pa čak i ako su to samo oni mali nitkovi iz bloka koji mi kradu breskve, a ne bih se ni iznenadila da su oni. Jurim iz sobe u sobu, otvaram vrata ormara i povlačim zavese, hodam na prstima niz hodnik i naglo palim svetlo.
Kad sam proverila svaku sobu, polako se vraćam svuda gde sam već bila, polako gledam u sve fioke, pod stari prag u hodniku, iza kutije sa receptima u kuhinji i po drugim mestima gde držim svoje stvari, ali ništa ne nedostaje, ni novac, ništa.
Na kraju mi ne preostaje ništa drugo nego da idem u krevet, ali se još uvek osećam nespokojno. Znam da je neko ili nešto bilo ovde dok mene nije bilo i još uvek je ovde. Dugo ležim u krevetu budna jer mi nije baš do spavanja večeras, a i sva ova kiša samo čini da mi zglobovi još više nateknu, a bol u kolenima ne popušta.
Sledeće čega sam svesna jeste da me Grejsi budi, leži pored mene i ljubi me svud po licu. Budim se smejući se i ona kaže: “Nikad nisam mogla da shvatim zašto moram da drmusam nekoga koga bih radije ljubila.” Osećam kako se smeh širi njenim i mojim telom, držim je uz svoje grudi u mraku, znajući da mora da postoji razlog zašto me budi usred noći i prilično sam sigurna da mogu da pogodim šta je to. Ona me ljubi po vratu i otkopčava moju dugmad.
Izgleda mi da je bilo jako davno otkad smo radile ovo. Moje telo svo drhti od slatke, slatke žudnje. Moja krv juri, peva, njeni prsti klize pod moju pidžamu. “Polako, ” govorim joj u uvo jer želim da ovo traje dugo, dugo.
Napolju, nebo je još uvek otvoreno, oluja lupa i udara po krovu iznad naših glava i pritišće mokru sebe o prozor. Hvatam njene prste i privlačim ih svojim usnama. Onda nas okrenem tako da mogu da vidim njeno lice, ona mi se smeši kroz mrak, njene su oči raširene i sjajne. Klizim svojim prstima niz njene grudi, pod njenu spavaćicu...
Budim se sama u krevetu, još uvek je noć. Brzo ustajem, znajući da ovoga puta idem za njom. Tepih je hrapav pod mojim bosim nogama, kuhinjski pod od linoleuma je hladan i gladak, zadnja vrata su širom otvorena i ja guram pregradu od mreže.
Oluja je prošla, svež vazduh prija mojoj koži kroz pamučnu pidžamu. Miriše dobro, takođe, dižući se sa mokre zemlje i mogu da vidim vodu kako blista na lišću zelja i kelja, svetluca na lozama pasulja. Mesec se digao visoko iznad Tomsonovog polja, prosipajući mesečinu po celom dvorištu i čineći da sve cveće na ogradi blista čistom belinom.
Ni list se ne pomera, nema nikakvog zvuka. Ni ja se ne pomeram. Ja ću samo ostati ovde, na ovoj verandi. I biću mirna, slušati pažljivo, jer znam da je Grejsi negde u ovoj bašti. Čeka me.
prevela Danijela Živković
| Komentari |
|
3.26 Copyright (C) 2008 Compojoom.com / Copyright (C) 2007 Alain Georgette / Copyright (C) 2006 Frantisek Hliva. All rights reserved."
| < Prethodna | Sledeća > |
|---|