You are here: Početna » Kultura » Proza » Put oko sveta sa 80 lezbejki
sreda, 08 feb 2012

Put oko sveta sa 80 lezbejki

Indeks članka
Put oko sveta sa 80 lezbejki
Page 2
Sve strane

Lesléa Newman
Život nikad ne ispadne onako kako očekuješ. Znam da to nije neko posebno otkriće, ali hej, šta hoćete? Ja nisam neki pametnjaković, profesor filozofije ili tako nešto. Ja sam samo običan par belih pamučnih čarapa i ne stidim se toga. Nema smisla biti uobražen kao svilene čarape marke No Nonsense. Svi moramo negde da počnemo i ja se ponosim svojim skromnim počecima na gornjoj polici na poslednjoj gondoli u Vulvortovoj prodavnici u Severnoj Nedođiji u Masačusetsu. Svi moraju negde da počnu, zar ne?

Tako sam ja tu ležao, gledajući svoja posla kada se neko zagledao u mene. Tako se to događa, znate, kad se najmanje nadate. “Ooh”, čuo sam mek glas kako zapeva, “100% pamuka za dolar i 45.” Sledeće čega ste svesni je da vas neko uzima, pakuje u kesu i odnosi.

Ipak, to je u redu. Voleo sam Maršu. Kada nisam bio ušuškan sa kolegama čarapama u njenoj trećoj fioci, grejao sam njene nožice, a to i nisu bile baš male noge i da vam kažem nešto: ta devojka je imala neverovatnih problema sa cirkulacijom. Takođe, nije baš puno izlazila. U šumskom pojasu su zime bile teške te je Marša, posle posla, najviše volela da se ušuška sa dobrom knjigom i šoljom tople čokolade. Ja sam se odomaćio i uživao u dobrom životu kada se pojavila Ejndžel.

E sad, Ejndžel je bila od one vrste mladih lezbejki koje vetar donese u grad, neko ih zavoli i vetar ih odnese dalje. To sam mogao da pogodim po rancu na njenim leđima i žalosnom stanju njenih čarapa. One su baš prošle sveta, verujte mi na reč. Ali Marša se zaljubila i tu nije bilo pomoći. To je tako: one koje vole da sede u kući zaljubljuju se vesele lutalice i obratno. Pretpostavljam da je to valjda ono što čini život interesantnim.


Pre nego što sam mogao da protestvujem, Ejndžel se doselila u naš stan. Te prve noći provela je tačno sat vremena na kauču u dnevnoj sobi pre nego što je Marša došetala iz svoje spavaće sobe u pidžami sa ružičastim zekama i prošaputala u mrak: “Ejndžel, jesi li budna? Slušaj, moj krevet je mnogo udobniji od tog starog kauča i ne smeta mi da ga delim. Zaista.”


E pa, Ejndžel je oborila Maršu s nogu za otprilike dve sekunde. I slušajte da vam kažem nešto, od tada pa na dalje smo zeke i ja bili na podu. Bar za sledećih par meseci. Onda je stiglo proleće i Ejndžel je postala nemirna. Sa letom je došao onaj pogled u njenim očima koji je govorio da je vreme da produži dalje. Počela je sezona festivala, a Ejndžel nikada nije propustila Mičigenski. Marša je rekla da njoj to ne smeta ali ja sam video suzu koja je potekla iz njenog oka. Ejndžel to naravno nije primetila. Bila je zauzeta pakovanjem.
 
“Evo, uzmi ovo”, rekla je Marša, pružajući joj vuneni džemper. ″Tamo će noći biti prohladne. Uzmi i par čarapa.″ I pre nego što sam znao šta se dešava, bio sam uguran u Ejndželin ranac. Šta sam mogao da kažem? Tako to ide. Baš kad pomisliš da je sve sređeno, život te iznenadi i kreneš u potpuno novu avanturu.


Tako smo Ejndžel i ja stopirali jedan kamion do Mičigneskog ženskog muzičkog festivala. Stigli smo upravo kada su lezbejke podizale svoj kamp i kakav je to samo prizor bio. Devojke, devojke i samo devojke dokle god pogled seže, devojke u svim oblicima, bojama i veličinama. Ejndžel je ispustila uzvik zadovoljstva, skinula se do gole kože i počela je da igra i da se trese u ritmu konga bubnjeva koji su se kroz drveće čuli iz šatora obojenih žena. E pa, to je bio poslednji put da sam je video jer moja Ejndžel nije suviše brinula za svojinu. Ležao sam na zemlji celi dan dok sunce nije praktično nagorelo moju tkaninu, sve do prohladne večeri kada sam se skoro smrzao do smrti. Ipak nemam nameru da se žalim. Ja sam obično prilično jak, prava čarapa od Giblartara, ali počela je kiša i nastavila je da pada cela sledeća četiri dana, čak sam i ja počeo da gubim nadu. Ležao sam tu, posmatrajući te divlje žene kako boje svoja tela blatom i mrmljaju molitve Boginji za malo Sunca. Nije uspelo ali verujte mi na reč, one su se sjajno zabavljale.


E pa, festival se završio i mislio sam da ću zauvek ostati zaglibljen u mičigenskom blatu ali upravo kad izgubiš nadu, nešto se uvek dogodi. Pokupila me je Ćerka Bakra, oprala me u jezeru i osušila na suncu. Onda me je spakovala i krenuli smo njenim motociklom u Oregon, gde je Ćerka Bakra živela na ženskom imanju u komuni. Tamo je važilo pravilo: sve tvoje je i moje, a ono što je moje je svačije. Sva njihova odeća stajala je na jednoj ogromnoj gomili i nikada nisam znao šta ću raditi sledećeg dana: da li ću sa Detelinom ići u baštu da uberem organski ručak, ili ću raditi u podrumu sa Damom Gline i praviti grnčariju, ili ću sa Ćerkom Bakra lemiti narukvice, ili ću popravljati štale sa Gredom. Ili ću ići u grad sa Mesečevim Zrakom na posao u lokalnu kopirnicu.


E sad, ovaj posao u gradu je bila novina i nisu sve odobravale to što je Mesečev Zrak radila, ali istinu govoreći, komuni je bio potreban novac. O tome se mnogo govorilo: Detlina je želela da Mesečev Zrak nađe posao u radnji koju poseduje žena, ali takvih je bilo malo i bile su udaljene. Dama Gline se pitala da li bi Mesečev Zrak mogla nagovoriti svog gazdu da joj dozvoli da uslužuje samo žene mušterije. Ćerka Bakra je predložila da se Mesečev Zrak tušira u kabini koju su nedavno postavile napolju da bi se očistila od muške energije koju je pokupila u gradu. One su pričale i pričale o tome dok Mesečev Zrak na kraju nije pobesnela i istakla da pored svog njihovog žaljenja i kukanja, one vrlo rado prihvataju njen teško zarađen novac koji je nesumnjivo umrljan muškom energijom, jer sigurno je da su te novčanice prošle kroz muške ruke u nekom trenutku svog života, pa kako onda niko nema problema sa tim? Greda je rekla da to nije isto ali  bilo je kasno. Mesečev Zrak, koja je u trenutku promenila svoje ime nazad u Monika, već je pakovala nekoliko odabranih stvari (uključujući i mene). Seli smo u Monikin Volvo i uputili se prema obali San Franciska željni gradskog života, malo različitosti i nekih novih i uzbudljivih modnih detalja.


E pa, za kratko vreme smo Monika i ja našle posao u kopirnici u Kastru i smestili se u malom stanu u Sedamnaestoj ulici. Dobro smo se provodile u gradu, verujte mi na reč. Video sam stvari o kojima nisam ni sanjao: lezbejke sa prstenjem na nosu, zelenom kosom i tetovažama, lipstik lezbejke sa mrežastim čarapama i visokim potpeticama, gej muškarce u tesnim farmerkama i pripijenim majcama. Monika je jednostavno sve upijala svojim velikim braon očima. Počela je da piše dnevnik o svemu tome. Svakog dana posle posla bi se ušuškala sa šoljom čaja od nane i sa mnom da joj grejem noge i zapisivala bi sve događaje tog dana u crno belu beležnicu. Bilo je prijatno tako, samo nas dvoje. Osećao sam da se moj život najzad ponovo smiruje. Naravno, bio sam 3000 milja daleko od mesta odakle sam krenuo, ali hej, tako to ide.


Tako je Monika sve više pisala i onda je odlučila da želi da bude pesnikinja. Počela je da odlazi u City Lights, Mama Bears, Old Wives Tales, sve kafee i barove gde se čitala poezija. Nisam razumeo većinu stvari koje sam čuo, ali hej, šta biste vi hteli? Kao što sam vam rekao, ja sam samo par čarapa sa veomo malo obrazovanja.


Onda smo jedne večeri otišli u kafe Artemis, gde je čuvena pesnikinja iz Njujorka čitala poeziju. To je bila žudnja na prvi pogled, verujte mi na reč. Istog trenutka kad je Orka počela da govori, osetio sam kako se Monikini prsti na nogama uvijaju u meni i znao sam da će se nešto desiti.





Posle čitanja poezije, Monika je prišla Orki, kupila sve njene knjige i zamolila je da ih potpiše. Ona je, oh tako neobavezno spomenula da i ona takođe piše poeziju. Onda je u jednom dahu izgovorila da je ona stvarno, stvarno, stvarno uživala u čitanju poezije i ako bi Orka htela da odu negde na kafu to bi stvarno bilo sjajno i ako Orka nema gde da prenoći uvek može da prespava na Monikinom kauču, onda je pocrvenela od glave do pete (mogao sam da osetim vrelinu, verujte mi) i duboko uzdahnula. Orka se nasmešila i rekla da bi joj bilo drago i ako je Orka provela više od pet minuta na tom kauču, neka sama Boginja siđe dole iz svog rajskog kraljevstva i nek raspara moje šavove.


Orka je ostala sa Monikom dva dana kada je nažalost došlo vreme da se vrati kući u Njujork jer je čekao njen dnevni posao. Monika je zagrlila i poklonila joj pesmu, a Orka je pitala da li ima par čarapa da joj pozajmi jer je u avionima uvek tako prokleto hladno.


Oklevao sam oko dve sekunde pre nego što sam se javio kao dobrovoljac. Počeo je da mi se sviđa taj lutalački život, a i nikad nisam bio u gradu koji nikad ne spava. Ma dođavola sve, samo jednom se živi.


Tako smo sleteli na aerodrom Kenedi i nekako smo uspeli da stignemo u Orkin stan na šestom spratu bez lifta na Drugoj Aveniji, između Pete i Šeste. Orka je odmah zadremala ali ja sam bio suviše uzbuđen da bih spavao. A da ne spominjem buku, tutnjavu kamiona koji prolaze, sirene taksija, zavijanje alarma, zvuk vode iz kazančeta u toaletu u susednom stanu... Vremenom sam se navikao na to, ali te prve noći sam bio potpuno budan, na straži, spreman na sve. Nisam doduše baš mnogo video, sem dve bubašvabe koje me nimalo nisu uplašile. Jedina stvorenja koja me plaše su mačići. Mogao bih da vam pričam o svom rođaku koji je bio napunjen mačijom metvicom i bio je potpuno raskomadan, ali to je sasvim druga priča.


E pa, bilo kako bilo, Orka je ustala u sedam i do osam je već bila spremna. Obukla je belu košulju, plavu suknju, svilene čarape, male minđuše i stavila nisku bisera oko vrata. Mene je navukla preko svilenih čarapa, a preko mene je obula patike. Izašla je na ulicu i uputila se prema podzemnoj železnci kod Astora noseći svoje plave cipele u plastičnoj kesi. U vozu je bilo stotine žena obučenih isto kao ona samo što je Orka na svom okovratniku nosila bedž sa natpisom PRERUŠENA LEZBEJKA zbog koga je dobila nekoliko pospanih osmeha na šalteru broj šest.


Tako ja nisam ni video mnogo od Njujorka. Bio sam ili u podzemnoj ili u donjoj fioci Orkinog stola sa njenim patikama, novčanikom i kutijom male pite sa organskim voćem da joj pomogne da izdrži dan. Orka je naravno još uvek pisala poeziju, ali sve manje i manje jer je opstanak u gradu iziskivao svu njenu energiju. I ja sam bio prilično iscrpljen, moj ten je je dobijao sivu boju i to mi se nimalo nije sviđalo.


Ali imali smo sreće. Jednog dana početkom maja, Orki je stiglo pismo sa čestitkama. Dobila je letnju stipendiju za koloniju pisaca u Berkširu. Oni će joj dati brvnaru, tri obroka dnevno, čak i malu platu. Sve što je trebalo da radi je da piše. Bilo je to ostvarenje sna!


Orka je bila van sebe od oduševljenja. Dala je otkaz na poslu, izdala svoj stan i krenuli smo na selo. Jutarnja rosa je bila slatka kad bi dodirivala moju tkaninu na redovnim jutarnjim šetnjama. Orka je pisala po ceo dan, prestajući samo da bi prezalogajila ručak koji su joj ostavljali pred vratima brvnare. Uveče smo išli u centralnu kuću gde bi bila upaljena vatra i družili se sa ostalim pesnicima.


Tri meseca su prošla za tili čas i došlo je vreme da se Orka vrati kući. Svež vazduh je odgovarao njenom duhu i nije bila srećna zbog vraćanja u grad. Ali šta se tu može? Možda će se nešto desiti. Seli smo u kola i krenuli na istok. Uveče smo se zaustavili smo se u malom gradu. Pošto je Orka jela, prošetali smo da istegnemo kosti i gle iznenađenja, naišli smo na žensku knjižaru. Orka je bila oduševljena. Proverila je da li na policama ima njenih knjiga i onda je prišla oglasnoj tabli gde je na ružičastom flajeru najavljivana ženska igranka baš to veče.


Pa, zašto da ne? Ne samo da Orka nije žurila kući, već je posle tri meseca u planinama, bila željna malo akcije. Pronašli smo to mesto i Orka je počela da cupka čim smo ušli na vrata. Nije gubila vreme i pozvala je nekog na ples. Nisam mogao da vidim ništa jer sam bio naguran u Orkine kaubojske džizme ali žena mora da je bila nešto posebno jer su plesale cele večeri, a ja sam se trudio do poslednjih vlakana da upijem znoj te cure.


E pa, poslednja pesma je bila spora i dok smo plesali, Orka je pitala svoju novu prijateljicu da li može da je otprati kući. Odgovor mora da je bio potvrdan jer nismo čekali ni da se muzika završi pre nego što smo izašli. Ušli smo u stan, Orka je skinula čizme i obmotala se oko male dame koju sam sada mogao da vidim i to nije bio niko drugi do moje davno izgubljene prijateljice Marše, koja je uvek bila slaba za tipom putujuće umetnice. Bio sam tako uzbuđen! Dok su Orka i Marša bile zauzete, ja sam se otkotrljao ispod kreveta i ponovo se sreo sa pidžamama sa ružičastim zekama dok nisam i sam malo zaspao. Cela stvar me potpuno iscrpela, verujte mi na reč.


I tako, sledećeg jutra, Orka se obukla ali je morala da zamoli Maršu da joj pozajmi par čarapa jer sam se ja pritajio, verujte mi na reč. Marša joj je pozajmila par žutih dokolenica pod uslovom da joj ih vrati što je pre moguće. Onda su se grlile i ljubile nekoliko sati pre nego što je Orka otišla, obećavajući da će se vratiti još u toku ove nedelje i da će se zauvek odreći gradskog života.


Čim sam čuo da se vrata zatvaraju iskotrljao sam se ispod kreveta i Marša me pokupila i ubacila u korpu za veš. I tako evo me tamo odakle sam i pošao, čist ko suza u Maršinoj trećoj fioci. Da sam filozof ili pesnik rekao bih nešto dubokoumno, kao na primer sve je dobro što se dobro svrši ili svet je tako mali ili nigde nije lepše nego kod svoje kuće ili čak da ljubav čini da se svet okreće. Ali kao što sam vam već rekao, ja sam samo običan par čarapa, pa ću samo reći da sve može da se opere.

 

 

Izvor: EVERY WOMAN'S DREAM short fiction by LESLÉA NEWMAN

 

Prevela Danijela Živković

Komentari
Dodaj Novi
Dodaj komentar
Ime:
Email:
 
Naslov:
UBBCode:
[b] [i] [u] [url] [quote] [code] [img] 
 
Morate navesti anti-spam kod koji stoji na slici.

3.26 Copyright (C) 2008 Compojoom.com / Copyright (C) 2007 Alain Georgette / Copyright (C) 2006 Frantisek Hliva. All rights reserved."