| Indeks članka |
|---|
| Nevidljiva žena |
| Page 2 |
| Sve strane |
Vivienne Louise
Fej čupa korov iz
bašte. Vreme je da isplanira svoje zimske useve, slačicu, kupus i lukovice
lale za proleće. Jesenji dan je prohladan i vlažan ali sa izuzetkom njenih
ruku, njoj je prijatno toplo. Njene ruke kopaju kroz braon zemlju, skoro
postajući sama zemlja dok poprimaju njenu boju. Dok odlučno kopa
nailazi na komadić metala. To je metak. Verovatno je nekome ispao, možda
čak Rubi. Fej dodiruje hladni predmet i prevrćući ga pokušava da
potisne sećanja koja on izaziva.
Rubi je kupila pištolj pre mnogo godina. Insistirala je da im je potreban da se zaštite od provalnika. U to vreme bilo je dosta provala i fizičkih napada na njihove susede i Rubina samouverenost je zaista bila samo maska kojom je krila svoj strah. Fej se, naravno, pobunila.
“Pištolj je opasan. Neko može biti povređen. Mogle bi čak slučajno povrediti jedna drugu.”
Ali na kraju je pištolj ipak stigao u kuću.
Rubi je ubedila Edit, Žermen i Til da takođe nabave pištolje. Mnoga nedeljna popodneva njih pet su provele na strelištu dok ih uši ne bi zabolele od buke. Uprkos sebi, Fej je naučila da gađa prilično dobro i uživala je vežbajući tako preciznu veštinu. Jednostavna koncentracija potrebna za precizno gađanje ju je smirivala. Vežbanje na strelištu je uskoro postalo njen omiljeni hobi jer je uživala u kontrolisanom oslobađanju agresije.
Međutim, niko nikada nije provalio u njihov dom niti im pretio na bilo koji drugi način. Njihovi prijatelji i kolege nisu bili te sreće i Rubi i Fej su bile ogorčene zbog tih ničim izazvanih napada.
Fej se nasmejala u sebi sećajući se da su pištolj čuvale u najvišljoj fioci ormara sa porculanom, ispod nežno-purpurnog stoljnjaka njene bake. Kako nepraktično. Kako bi ga odatle uzele na vreme da je neko zaista pokušao da ugrozi njihovu sigurnost.
Fej ulazi u kuću pošto je završila sa plevljenjem. Topao vazduh iz peći obavija je toplotom dok podešava termostat. Uzimajući papir počinje da piše listu za kupovinu biljaka za rasad. Tunisija će doći kasnije i Fej će je zamoliti da ode po biljke.
Fej kreće uz stepenice da se presvuče za popodnevnu partiju pokera. Dok povlači rukom duž gelendera, u prst joj se zabada trn. Naginje se i podseća na neravni deo oguljenog drveta gelendera. Taj deo se ističe pored okolnog izbrušenog, poliranog i sjajnog drveta. Uz bolnu grimasu, Fej pokušava da izvuče trn iz prsta. On ostaje tvrdoglavo zaboden i ona seda na stepenik rešena da sebe poštedi muke traženja pincete.
Fejina unuka, Tunisija, preklinjala je Fej da popravi taj deo gelendera, ali je Fej uporno odbijala jer je želela, a možda joj je i bilo potrebno, nešto što će je podsećati na tu sudbonosnu noć.
Do tog trenutka, Rubi nije bilo možda nekih dve godine. Fej je srce još uvek bolelo od žudnje za njom, ali je naučila da se oslobodi besa kojem nas smrt tako vešto uči. Često se osećala usamljeno, shvatajući da prijateljstva jednostavno nisu dovoljna posle toliko godina provedenih sa bliskom ljubavnicom. Tog dana je bila posebno depresivna i tužna, kad je shvatila da nešto nije u redu. Imala je čudno predosećanje i prvi put otkako živi u svojoj kući uplašila se da će je neko napasti. Ovu intuitivnu poruku shvatila je kao upozorenje da će možda neko provaliti u njenu kuću te noći. Nije imala nikakav racionalan razlog za ovu pretpostavku ali je odlučila da bude spremna ako se nešto tako ipak dogodi. Očistila je pišolj i u sumrak se smestila na stolicu pored stepeništa okrenuta prema ulaznim vratima.
Dok je sedela, ljuljajući se na stolici i dok je njen strah rastao sa svakom sekundom, shvatila je da nije postupila onako mudro kako je isprva mislila. Zašto nije pozvala nekog i ispričala svoja predosećanja? Zašto nije bar pozvala Tunisiju i objasnila joj situaciju, zašto je bila tako sigurna da će svejedno biti napadnuta? To se nikad ranije nije desilo, zašto bi sada?
Upravo kad se spremala da upali svetlo i posegne za telefonom, čula je kako neko obija bravu na vratima. Već u sledećem trenutku u kuću su upala četiri muškarca. Svetlo sa uličnih svetiljki ulazilo je sobu čineći da senke igraju po zidovima i podu. Ceo prednji deo kuće izgledao je kao tamna pozadina sa dubokim crnim rupama spojenim sa različitim senkama sivih figura. Pre nego što se Fej povratila od iznenađenja, jedan od muškaraca je upalio svetlo u hodniku. Oni se očigledno nisu plašili da budu otkriveni ni od nje ni od bilo koga drugog. Njihova drskost ju je iznenadila i pored toga što je znala za mnoge druge slične situacije.
Dok se hodnik ispunjavao svetlom, sivilo i crnilo ustupalo je mesto oštrim konturama i jasnim, kompletnim objektima. Četvorica provalnika stajala su u hodniku, razgovarajući. Fej je za trenutak sedela gledajući ih i trudeći se da joj ruka sa uperenim pištoljem ne zadrhti. Ali oni nisu obraćali nimalo pažnje na nju. Ona je bila jasno vidljiva, sa pištoljem u ruci, a oni su se ipak ponašali kao da je nije bilo.
Fej je progovorila tonom između normalnog i vike. Oni se nisu pomerili niti pogledali u njenom pravcu. Onda je ustala i zakoračila prema njima sa uperenim pištoljem. Ponovo bez odgovora. Mirno je stajala na manje od tri koraka od njih. Njen mozak je grozničavo radio dok su se sklapale kockice uznemirujuće slike. Oni je nisu videli i što je još čudnije nisu je ni čuli. Bili su potpuno nesvesni njenog prisustva. Ovaj zaključak ju je šokirao. Ako je ona zaista nevidljiva, onda to objašnjava zašto su je stalno previđali na kasi u mesari ili zašto su stalno upadali ispred nje u redovima u pošti ili zašto nikad nije mogla da dobije pristojnu uslugu u nekim prodavnicama odeće. Ti ljudi je jednostavno nisu videli. Ona je bila nevidljiva, znači nisu oni bili neučtivi, jednostavno je nisu videli.
Sve je ovo Fej shvatila u magnovenju i već u nekoliko sledećih trenutaka kod nje je proradio instinkt samoodržanja. Setila se napada na svoje prijatelje i susede i razum je ustupio mesto osećanju gneva i besa. Vidljiva ili ne, ovo je njena kuća i oni su upali u nju. Prišla je ulaznim vratima i zaključala ih. Onda je ugasila svetlo i pucala u potiljak najbližeg provalnika. Pucanj je šokirao ostalu trojicu i oni su se okrenuli samo da bi videli kako njihov kompanjon pada. Pre nego što je ponovo udahnula, Fej se okrenula drugom i pucala mu u grudi.
Sada su već i ostala dvojica bili prestravljeni i krenuli su da beže. Jedan je potrčao prema prozoru dnevne sobe, Fej ga je pogodila u nogu i kada je zastao, dovršila je posao pucnjem u glavu.
Četvrti je, ne razmišljajući trezveno, potrčao uz stepenice. Fej, ne želeći da juri snažnog i mladog muškarca, sela je na stolicu i čekala ga da siđe. Kada je najzad on to i učinio, bez oklevanja ga je poslala njegovom stvoritelju. Metak je okrznuo gelender na putu ka svom domaćinu i razderao drvo. Fej je ovo smatrala nekom vrstom krštenja pa je uporno odbijala Tunisijine molbe da popravi gelender.
Ne znajući šta dalje posle tako jezivog posla, Fej se vratila u ulogu poslušne građanke i pozvala je policiju. Morala je pet puta da zove dok se nije javio neko ko je mogao da je čuje. Svi ostali su samo ponavljali: “Ovde policija, mogu li Vam pomoći?; Ovde policija, mogu li Vam pomoći?; Ovde policija, mogu li Vam pomoći?” Nekoliko puta su je i opsovali ali je ona uporno i dalje pokušavala. Žena koja je najzad mogla da je čuje bila je ljubazna, jasna i potrudila se da je pita da li je sa njom sve u redu. Rekla je da će poslati patrolna kola što je pre to moguće.
Fej je zatim pozvala Tunisiju jer joj je bio potreban neko ko će je tešiti i brinuti o njoj.
Tunisija je stigla nekoliko minuta posle policije. Fej je otvorila vrata policajcima ali je oni nisu videli te su rekli Tunisiji da su vrata ostavljena otvorena. Pitali su Tunisiju da li ona živi u toj kući, našta im je ona odgovorila da u kući živi njena baka. Kada su je pitali gde je njena baka, Tunisija je mirno odgovorila da ona sedi na sofi. Policijski detektiv pogledao je u pravcu sofe, nije video nikoga da tamo sedi i strogo rekao Tunisiji da nema mesta šali i da prestane da se igra s njim.
Tunisija se iznervirala, ne razumevajući njihovo odbijanje da primete njenu baku koja im je pred očima.
"Detektive Turman, moja baka sedi na ovoj sofi ispred nas. Ako želite da razgovarate sa
njom, samo napred. Sigurna sam da ona ima objašnjenje za sve što se dogodilo. Ali prestanite da
vređate i pretpostavljate da ne želim da sarađujem.”
Tunisija je prevrtala svojim crnim očima u besu dok su se njene pune usne skupile u tanku crtu. Prekrstila je ruke preko grudi i nervozno šetala po sobi. Tunisija je bila upadljiva, privlačna žena sa dosta Rubinih karakternih osobina. Jer ona je u stvari bila Rubina unuka. Ali Rubi i Fej su bile zajedno ceo Tunisijin život pa je ona odrasla smatrajući obe svojim bakama. Njena nestrpljivost činila ju je sigurnim Rubinim potomkom.
Detektiv Turman je slegao ramenima, pitao Tunisiju još par pitanja, rekao da će proveriti njen alibi i otišao. Ostali policajci su prevrnuli sve po kući i najzad odneli sa sobom tela. Prošlo je nekoliko sati dok se kuća ispraznila i dok su Fej i Tunisija mogle na miru da porazgovaraju.
Fej je ispričala Tunisiji šta se dogodilo uključujući i zaključak o svojoj nevidljivosti. Tunisija je pogledala zamišljeno svoju baku i mirno rekla:
“Bako Fej, ti nisi nevidljiva, ja te vidim sasvim dobro. Ali je verovatno neko drugi ubio ove ljude i ti se jednostavno ne sećaš šta se dogodilo. Da, verovatno je tako.”
“Možda je neko gonio ove ljude i oni su slučajno izabrali tvoju kuću kao skrovište ali su svejedno bili uhvaćeni. Mora da si ostavila otključana vrata”, govorila je samopuzdano Tunisija, a onda sa pokroviteljskim saosećanjem nastavila: “Mora da si šoku pa se ne sećaš šta se dogodilo. Bako Fej, jesi li dobro? Da li želiš da ostanem s tobom noćas? Ili bi radije provela noć kod mene? Zabrinuta sam za tebe.”
Tunisijine obrve bile su skupljene i namrštene iznad tamnih očiju koje su pomno posmatrale lice njene bake bezuspešno pokušavajući da prodru u njene misli.
“Ne draga, biće sve u redu. Idi kući i nazovi me ujutru”, sa uzdahom je odgovorila Fej, prihvatajući poziciju staračke nesposobnosti. Ona je znala da je bila nevidljiva za te ljude, ali ubediti Tunisiju u to bilo je ne manje nemoguće nego zaustaviti talas okeana.
“Popiću nešto toplo i leći ”, obećala je Fej, nevoljno ali mirno prihvatajući ulogu bezopasne starice koja se umara rano uveče i kojoj je potreban odmor posle velikih uzbuđenja.
Međutim, pošto su svi otišli za Fej spavanje nije dolazilo u obzir. Prekrila je čaršafima mrlje od krvi na tepisima. Oprala je zidove i vrata koliko je to bilo moguće. Isprskala je sobu osveživačem vazduha i otvorila prozore ne bi li se oslobodila zadaha smrti.Onda je zadovoljna sobom, ispekla svoju omiljenu čokoladnu tortu sa moka prelivom.
Fej nije mogla da spava te noći, razmišljala je o svemu što se te večeri dogodilo. Celo veče bilo je serija iznenađenja; predosećanje, sada pokojni provalnici i nevidljivost. Ona je bila učaureni embrion koji se polako razvijao u leptira. Bila je jako uzbuđena, osećala se srećno i po prvi put u životu, snažno.
Za Fej je ostalo nepoznato kako je policija rešila slučaj. Iako su pretražili celu kuću, nisu uspeli da nađu pištolj pošto je bio kod nje, a naravno nju nisu mogli videti. Neko vreme su posmatrali kuću i pratili Tunisiju, ali su na kraju odustali. Tunisija je dobila nekoliko pretećih pisama od članova porodica poginulih i na tome se sve završilo. U međuvremenu Fej se prilagođavala i menjala svoj život usklađujući ga sa svojom novopronađenom slobodom. Od tada je prošlo četiri godine.
Fej je najzad uspela da izvadi trn iz prsta, onda je ustala i krenula uz stepenice da se presvuče za partiju pokera. Zatim je pozvala taksi, nadajući se da će se odazvati neko od poznatih. Telefon zvoni, ali nema sreće danas. Nepoznata mlada žena se javlja na telefon: “Confidece Cab.” Fej guta knedlu, predstavlja se i traži taksi. Novi glas nastavlja da ponavlja: “Confidece Cab, mogu li vam pomoći? Ima li nekog? Confidece Cab.” Žena počinje da se nervira kad drugi ženski glas preuzima vezu. Taj glas je poznat i njene prve reči su:
“Gospođo Vilson jeste li to vi?”
“Da, ja sam. Hvala što ste se javili. Želela bih taksi ovde za dvadesetak minuta, molim vas."
“Pa trenutno su slobodne samo dve nove vozačice, ali poslaću obadve. Ako ne uspe, nazovite me ponovo.”
“Hvala vam. Zaista cenim vašu pažnju.”
“Mi poštujemo vaše potrebe, obadve vozačice su nove i mi ih još uvek ih ne poznajemo baš dobro, ali možda će sve biti u redu.”
“U redu, javiću vam šta se desilo.”
“Hvala, učinite to.”
| Komentari |
|
3.26 Copyright (C) 2008 Compojoom.com / Copyright (C) 2007 Alain Georgette / Copyright (C) 2006 Frantisek Hliva. All rights reserved."
| < Prethodna | Sledeća > |
|---|