Sunce nas je juče pozdravilo. Popela sam se kroz prozor naše dnevne sobe na balkon da popuno uživam u njemu. Bol mi je ječi u ranim jutarnjim časovima tako da čekam dolazak dana. Danas je bio dan kada je trebalo da se uskrcam u jedan od onih crvenih autobusa i da naučim da otkucam moju Ojster kartu1. Profesorka me je ispratila, naginjući se i mašući kroz prozor autobusa 91. Osećala sam se kao malo dete kome mašu kada prvog dana kreće u školu. Bolest me učinila nestabilnom, i cenila sam to što moja mi moja ljubav daje priznanje za ono što preduzmem.
Proza
Sunce, Lavovi, Žute Stolice i Crveni Kvadrati
Težina Imperije
Sivi, sivi dani. Plamena crvenokosa je počela svoj mandat u Školi za orijentalne i Afričke studije, nedaleko od Rasel Skvera. Tako funkcioniše naš život. Ja pratim njene akademske stope, i onda napravim sopstvene zaokrete, ispunim dane sopstvenim radoznalostima i pregovaranjima.
Ovde u Londonu
Pišem vam sada iz našeg iznamljenog stana na Tavistok trgu, iz Londona čije sam draži zaboravila i iz Engleske koja je pod sopstvenom vrstom opsade. Juče je premijer najavio kraj multikulturalizma ovde, „eksperimenta“ poštovanja i pozdravljanja različitosti.
Još članaka...
JPAGE_CURRENT_OF_TOTAL