"Mogu li da se spustim dole... tri sekunde...?" šapnula sam joj negde između nosnica i usana, krupne zelene oči preko pola lica, pogledala je negde ukoso, iznad moje glave... Gledala sam kako oči žene postaju tamne, kako joj mišići lica postaju napeti, sporo spuštanje kapaka, zelene oči koje postaju gotovo crne... Jedva primetno klimanje glavom, kapci koji se spuštaju sporo...u znak pristanka...
gospodebožedragi
Možda i nije potpuno beslovesna i idiotska ideja da je Menelaj krenuo na Troju zbog Helene ( ne potecunjujuću ekonomske razloge) ako su i njoj oči tako postojale tamne... Kako to nikada ranije nisam videla? Zato što žmurim. Ne sećam da je ikada ijedan muškarac, ni onih nekoliko žena imao ( imale) taj pogled... izraz... Da sam se ikada odvažila da gledam, možda bih i videla...
Kao što, dragi moj, isto sam tako zapanjeno otkrila da prvi put nakon mnogo vremena posmatrajući osobu kraj sebe ne mislim na Prakistela i Mikelanđela, čak ni na Vernana i igru senki i svetlosti... već na sex. Iju, naopako.
Dok smo sedele u kafani i ispijale rakiju od dunje, i dok je trućala kojšta mudro, ja sam samo želela da je poljubim ( jarko crvene usne od karmina, zubi koji se kreću ukoso grickajuću usnu, prateći i taj neprestani iskošen pogled),mirisala je na... čežnju.
... i bila pod prstima kao masa belog plastelina, sa mladežima na vratu kao početak iscrtavnja neme karte ( kao sitni dalmatinac, kao lepotica Širin pre nego što se rasula u Sir Darju), čudno obla i meka...
... i sa trbuhom kao jufka za hleb, njeni napeti mišići pod mojim prstima... pamučni veš, šuštanje uložka (trzaj nelagode).
Spustila sam poljubac preko pamučne tkanine " u redu je, ja sam žena... ne padam u nesvest od menstruacije..." i otpor glatkih butina... hm... lepotica Širin...
"Mogu li da se spustim dole... tri sekunde...?" ja sam žena, lepotice Širin,Sir Darja u koju se moraš pretvoriti nosi jednako vodu,krv,leševe i život... i već sam bila i Širin, i Sir Darja, i sasvim krvava i živa, i sasvim čista i mrtva...
"Mogu li da se spustim dole... tri sekunde...?" niz plastelinsko, belo telo, do kapljica krvi ( slažu se karminom lepotice Širin, sklad je uvek bitan)... potamnele zelene oči i ukus krvi....
Možda i nije beslovesna ideja da je glupi Menelaj... šta znam...
Autorka: Marija Perković
Prvo što moram i želim da kažem jeste, da sam izuzetno ponosna na svoje drugarice iz Labris staff-a koje su uspele da u veoma delikatnom trenutku za opstanak Labrisa, organizuju, slobodno mogu reći, međunarodnu lezbejsku nedelju u Beogradu. Pored ex-Yu učesnica (sem s Kosova) bile su tu i predstavnice Crne Gore (prvi put), te Švedske i Nemačke, a kao istorijski kuriozitet stoji gostovanje planetarne legende lezbejskog feminizma Joan Nestle i njene partnerke, stručnjakinje za feminističko pravo Diane Otto.
Pročitavši program ovogodišnjeg BeFem skupa, nisam ni slutila da me bilo šta od ponuđenog može naterati da se u pisanoj formi osvrnem bez honorara, ali kako je moj život odavno, uglavnom, volonterski, a moja ProFem podrška neograničena, učiniću to tako što ću osvetliti samo ono što mi je bilo neočekivano i izuzetno. Biće to moj skromni doprinos večitoj težnji da se po ko zna koji put ne pomešaju „babe i žabe“ ; aktivistkinje i profiteri; feministkinje i mitska bića; radosti stvaranja i karijere.