You are here: Početna » Saznajte Više » Istorija » Poznate žene koje su voljele žene II
ponedeljak, 21 maj 2012

Poznate žene koje su voljele žene II

Indeks članka
Poznate žene koje su voljele žene II
Page 2
Page 3
Sve strane

Beverli Grin

Fani Me Klakum

je 1960. godine, nakon desetogodišnjeg suđenja, dobila parnicu protiv američkog vazduhoplovstva odakle je otpuštena kada se otkrilo da je lezbejka.

Džil Klark


je javno deklarisana lezbejka koja je 7. novembra 1980. godine ušla u Predstavnički dom Minesote, a podržavala ju je Demokratska radnička partija. Kasnije je podržala nacrt zakona o gej pravima.
Šeril Klark




je afroamerikanka, lezbejka, feministkinja i pjesnikinja. Radila je kao urednica časopisa Conditions, dala doprinos brojnim drugim lezbejskim časopisima i napisala nekoliko zapaženih eseja, uključujući “New Notes on Lesbianism” i “Lesbianism: An Act of Resistance”. Napisala je i knjigu poezije Narratives: Poems in the Tradition of Black Women.

Ko 'pak


se udala za drugu ženu (čije ime ne znam). Živjele su zajedno sve do smrti druge žene, a Ko 'pak je u tradiciji muža tugovala za njom. Nijedna od njih se nije oblačila u odjeću suprotnog pola niti su se trudile da prođu kao muškarci.
Blanš Kordova




je latinoamerikanka, lezbejka, feministkinja i novinarka. Od 1971. godine do 1980. godine, radila je kao urednica i izdavačica Lesbian Tide-a, jednog od najpoznatijih nacionalnih lezbejskih i feminističkih časopisa. Prva je javno deklarisana lezbejka koja se našla na spiskovima Poznate Amerikanke i Poznate žene u svijetu. Takođe, objavila je telefonski imenik Community Yellow Pages: Southern California Gay and Lesbian Telephone Book.
Ti A. Korin


je veći dio života provela stvarajući lezbejsku umjetnost. Radila je mnoge naslovne strane knjiga izdavačke kuće Naiad Press, uključujući i The Cunt Colouring Book, i pisala je lezbejske erotske romane.

Ronda Krejven je afroamerikanka, lezbejka, feministkinja i novinarka. Pokrenula je bilten organizacije Chicago Lesbian Community Center.
Šarlot Kušmen




(1816-1876) je bila poznata glumica svog vremena i oblačila se u odjeću suprotnog pola. Kružile su priče da je imala mnogo ljubavnica. Elizabet Baret Braun, slavna pjesnikinja, navodno je 1852. godine rekla jednoj prijateljici da se Šarlot “zavjetovala na celibat i vječnu privrženost“ drugoj ženi. Nije jasno da li bi se Šarlot identifikovala kao lezbejka ili biseksualka ali ne vjerujem da je bila transvestit pošto nije krila svoj pol.
Elizabet Marberi

je još jedna poznata afroamerikanka i lezbejka. Bila je političarka, pozorišna producentkinja i agentkinja novootkrivene talentovane spisateljice (zahvaljujući Alis Voker!), afroamerikanke Zore Nil Harston.
Dženet Marks




je bila lezbejka, feministkinja i direktorka koledža Mount Holyoke. Bila je dugogodišnja ljubavnica Meri Vuli. Kasnih sedamdesetih godina prošlog vijeka, objavljena je knjiga pisama koja su pisale jedna drugoj. Žene koje su radile na koledžu su bile toliko zabrinute zbog izdavanja te knjige da se čak pojavio i članak u listu New York Times.

Del Martin








je rođena 1921. godine. Jedna je od naših lezbejskih pramajki. Pedesetih godina prošlog vijeka počela je da se bavi lezbejskim aktivizmom. Zajedno sa dugogodišnjom partnerkom, Filis Lion, pomogla je osnivanje organizacije Daugthers of Bilits. Ako bi ih neko pitao o kakvoj grupi je riječ, članice bi odgovarale da pripadaju pjesničkoj grupi. Prvi sastanak grupe održan je 19. oktobra 1955. godine i u to vrijeme članstvo su činila samo četiri lezbejska para. Kao rezultat svega toga, sve su se trudile da se dobro slažu i spriječe raskide jer nisu htjele da izgube članice! Del je radila i kao konsultantkinja, spisateljica i predavačica.

Masahej Matkvisu




je bila lezbejka, pripadnica indijanskog plemena Mohava rođena krajem devetnaestog vijeka. Masahej, čije ime označava djevojačku sjenku ili dušu, bila je predmet opsežnog istraživanja o homoseksualnosti među Mohavama. Istraživanje, koje je sproveo jedan ugledni psihijatar, Frojdov sljedbenik, fokusiralo se na snagu patrijarhalnog pritiska. Masahej je konstantno bila zlostavljana i njene “supruge“ su je često napuštale zbog društvenog pritiska.

Čirlen MekKrej


je afroamerikanka, lezbejka i feministkinja. Napravila je coming out 1979. godine u septembarskom izdanju časopisa Essence. U to vrijeme radila je kao urednica časopisa. Pozitivne reakcije na njen coming out pojavile su se u decembarskom izdanju u rubrici “Pisma urednici”.
Džudit MekDanijel je lezbejka, feministkinja i spisateljica. Autorka je djela Reconstructing the World: The Poetry and Vision of Adrienne Rich.
Ketrin MekHejl


je bila lezbejka kao i izvršna direktorka Američkog udruženja žena na univerzitetu. Američki predsjednik Truman ju je postavio za članicu Savjeta kontrole subverzivnih aktivnosti, ali sa te funkcije je povučena nakon što je senatorka Pat MekKaran zaprijetila da će objelodaniti da je Mekhejlova lezbejka.
Šarlot Mju

























je rođena u Londonu. Bila je jedna od poslednjih pjesnikinja viktorijanskog doba. Obično je pisala u muškom rodu kako bi sakrila svoju naklonost prema ženama. Nikada se nije udavala. Oblačila se u mušku odjeću i šišala se na kratko. Putovala je sama, prostački se izražavala i pušila u vrijeme kada su te stvari bile rezervisane za muškarce. Njenu porodicu je zadesila velika nesreća. Od sedmoro djece, tri brata su umrla. Jedan brat i sestra su, u dvadesetim godinama života, završili u duševnim bolnicama. Otac joj je umro 1898. godine.

Njena pjesma "The Farmer's Bride" objavljena je 1912. godine, a knjiga pjesama istog naziva objavljena je 1916. godine. Njenu ljubavnu poeziju obojili su tonovi tuge i bespomoćnosti. Virdžinija Vulf je izjavljivala da je Šarlot “najveća živa pjesnikinja”.

Šarlot se zaljubila u Elu D’Arsi. Ela je bila srećna što su njih dvije prijateljice, ali je odbila da sa Šarlot ima nešto više od prijateljstva. Konačno, 1902. godine, Šarlot je prestala da pokušava da natjera očigledno heteroseksualnu Elu da se zaljubi u nju. Negdje oko 1913. godine, Šarlot se zaljubila u spisateljicu Mej Sinkler. Mej je u početku proganjala Šarlot, ali kada je ova počela da pokazuje ljubav prema njoj, Mej je postala okrutna i počela je da širi priče kako je Šarlot zaljubljena u nju. Otišla je toliko daleko da je ispričala priču kako je morala da preskoči krevet kako bi pobjegla od nasrtljive Šarlot. Niko ne zna da li je ova priča istinita, ali znajući da je Mej prava spletkašica, ostaje nam da se pitamo.

Šarlotina majka je umrla 1920. godine, a njena sestra Ana je oboljela od raka. Ovo je izgleda bilo previše za Šarlot. Počela je da halucinira i zamišlja kako je Ana živa sahranjena i inficirana crnim tačkama. Smještena je 1928. godine u starački dom. Život je okončala tako što je popila flašu dezinfekcionog sredstva.

Edna St. Vinsent Mili

















je bila pjesnikinja i autorka pozorišnih komada. Najviše je poznata po svojoj lirskoj poezji. Otrkila je da je biseksualna i imala je brojne veze sa ženama prije nego što se udala. Nije sasvim jasno koje pjesme je pisala o ženama, a koje o muškarcima. Nakon što je sa pjesmom "Renascence" osvojila četvrto mjesto na takmičenju za najbolju pjesmu, dobila je stipendiju za Vasar. Za komad, The Harp Weaver, dobila je 1922. godine Pulicerovu nagradu za književnost. Edna je bila u vezi sa Vin Matison, britanskom glumicom. Jedna drugoj su pisale strastvena pisma. Edna je 1922. godine objavila knjigu poezije pod nazivom A Few Figs From Thistles u kojoj je iznijela ideju da žena ima pravo na seksualno zadovoljstvo i nije obavezna da bude vjerna. Napisala je komad u stihu The Lamp and the Bell o dvije polusestre koje razdvaja udvarač. Lik jedne od njih zasnovan je na Šarlot Babkok u koju je Edna bila zaljubljena. Sudeći po njenim memoarima, njen prvi ljubavnik je bio Flojd Del koji se razočarao kada nije uspio da je spasi od homoseksualnosti i ona je nastavila da se viđa sa ženama. Ipak, zaprosio ju je ali je ona odbila. Kasnije se udala za Judžina Boisvena, samo-proklamovanog feministu. Složili su se da imaju brak otvoren za seksualne odnose sa drugim ljudima i Edna se i dalje viđala sa muškarcima i ženama. Ostali su zajedno sve do Judžinove smrti 1949. godine. Edna je umrla sledeće godine od problema sa srcem.
Alis Mičel






je proglašena ludom 18. jula 1892. godine i zato nije moglo da joj se sudi zbog ubistva vjerenice, Frede Vard. Dvije žene su bile vjerene i planirale su da pobjegnu zajedno kada je Freda vratila prsten i raskinula vjeridbu. U odgovoru na to, Alis joj je prerezala grkljan. Koliko ja znam, nijedna od njih se nije oblačila u odjeću suprotnog pola. Zapravo, u to vrijeme, nije bilo neuobičajeno da žene žive kao “vjenčani par”, a da nijedna od njih ne prolazi kao muškarac, mada je bilo uobičajenije da jedna partnerka prolazi kao muškarac.
Čeri Moraga


je pjesnikinja koja voli žene, autorka pozorišnih komada, učiteljica glume i režiserka koja često kombinuje istopolnu žudnju i duhovnost, naročito folk katoličanstvo. Njeno djelo poetske proze zove se "La Ofrenda" ("The Offering").

Fiona Morgan





je lezbejka, Kanađanka velškog porijekla i vikanska visoka sveštenica. Trenutno živi u Americi. Praktikuje obožavanje boginje, žensku duhovnost i vikansku religiju i posvećena je Artemidi/Dijani. Nije joj nepoznata astrologija, kao i druge vrste vračanja, iscjeljivanja i magije pomoću kristalne kugle za proricanje. U njena djela se ubrajaju Daughters of the Moon Tarot (1984, 1991), Mysteries of the Goddess (1995), i The Goddess Spirituality Book (1995).
Meri Morgan


je lezbejka advokatkinja koja je postala prva javno deklarisana lezbejka sutkinja u Kaliforniji kada ju je guverner Edmund G. Braun, 1981. godine, postavio za sutkinju Opštinskog suda u San Francisku.
Rut i Džin Mauntingrouv

su se upoznale 29. maja 1970. godine na konferenciji samohranih roditelja. Ubrzo nakon toga postale su ljubavnice i zajedno su pokrenule WomanSpirit, časopis o ženskoj duhovnosti.
Martina Navratilova





























































(1956 - ) je lezbejka i češko-američka teniserka. Rođena je u Pragu, u Čehoslovačkoj (sada Češkoj republici).

“Jedna je od najuspješnijih sportistkinja u istoriji sporta. Prvi turnir je osvojila u Čehoslovačkoj 1973. godine i iste godine stigla je do četvrt finala Otvorenog prvenstva Francuske. Imala je šesnaest godina. Međunarodnu slavu stekla je kada se plasirala u finale Otvorenih prvenstava Australije i Francuske 1975. godine. Kasnije iste godine, nakon što je predvodila Čehoslovačku u pobjedi na Kupu federacija, odselila se u Ameriku čije državljanstvo je dobila 1981. godine. Prvu Grend slem titulu u singlu osvojila je u Vimbldonu 1978. godine. Prije nego što se povukla iz profesionalnog bavljenja tenisom 1994. godine, osvojila je osamnaest Grend slem titula u singlu, uključujući tri na Otvorenom prvenstvu Australije, dvije na otvorenom prvenstvu Francuske, rekordnih devet u Vimbldonu i četiri na Otvorenom prvenstvu Amerike.

Ljevoruka igračica, razornog forhenda, nemilosrdne igre na mreži i superiorne servis-volej igre, sedam puta je bila prva na listi WTA (1978-79; 1982-86). Navratilova je bila i sjajna igračica u dublu, osvojila je trideset i jednu titulu u dublu, dvadeset i jednu sa Pem Šrajver, sa kojom je, 1984. godine, osvojila i Grend slem u dublu. Te godine je postavila rekord od sedamdeset i četiri osvojena singl meča.

Navratilova je postala portparolka za gej prava devedesetih godina prošlog vijeka. Autorka je knjige Being Myself (1985) i koautorka knjiga Total Zone (1994) i The Breaking Point (1996).”

(Izvor: Funk and Wagnalls Encyclopedia)

“Navratilova je 1992. godine osvojila sto pedeset i osmu profesionalnu titulu i tako postavila rekord u singl takmičenjima. Februara 1993. godine, pobijedivši Moniku Seleš na Otvorenom prvenstvu Francuske, postavila je još jedan rekord tako što je postala najstarija teniserka koja je pobijedila prvoplasiranu teniserku u profesionalnom tenisu. Avgusta 1994. godine, Navratilova je imenovana za predsjednicu Udruženja teniserki.”

(Izvor: Distinguished Women of Past and Present)

Džudin jedanaestogodišnji sin Edi je upoznao Martinu i Džudi Nelson. U to vrijeme, Džudi je bila u braku sedamnaest godina i imala dvoje djece. Opet su se srele 1984. godine, nakon čega je Džudi išla kod psihijatra zbog privlačnosti koju je osjećala prema Martini. Martina se uselila kod Džudi i njenog muža dok se oporavljala od povrede. Niko ne zna tačno šta se desilo poslije toga, ali Džudin muž je postao svjestan veze (ili bar privlačnosti) između dvije žene i zamolio Martinu da ode. Kada je Martina otišla, Džudi je krenula sa njom, kao njena ljubavnica, saputnica i “služavka” (Džudi je kasnije ispričala Barbari Volters kako joj je Martina za usluge plaćala 90,000 dolara godišnje). Kasnije su razmijenile prstenje i bračne zavjete u jednoj praznoj crkvi u Brizbenu, u Australiji. Takođe, video kamerom su snimile 'sporazum o vanbračnoj zajednici' koji je postao centralna tačka poznate sudske parnice kada su se poslije osam godina razišle.

Nakon mučnog i ružnog rastanka, Džudi je tužila Martinu i tražila alimentaciju. Izjavila je kako je Martina prekršila sporazum i kako ona ima ista prava kao i svi/e drugi/e supružnici/e poslije razvoda, a što iznosi polovinu imovine stečene u braku. Martina je rekla da je ona shvatila da se dogovor odnosi na to da se na pola dijeli samo zajednički stečena imovina. Nekretnine i ostala zajednička imovina su podijeljene. Konačan sporazum nikad nije u potpunosti objelodanjen. Džudi je, zajedno sa Sandrom Fokner, napisala knjigu Love Match: Nelson Vs. Navratilova, o svom odnosu sa Martinom. Knjiga je okarakterisana kao “emotivno preopterećena” i “sebična”.

Martina je 1995. godine pristala da bude neplaćena portparolka kreditne kartice The Rainbow Card koja pomaže u prikupljanju sredstava u dobrovoljne svrhe, uključujući Istraživački centar o AIDS-u i Nacionalni centar za lezbejska prava.

Džoan Nesl je lezbejka i jedna od tri osnivačice Arhiva lezbejske istorije.
Ketrin Nikolson i Harijet Dezmoan (Elenberger)

su bile suosnivačice i urednice časopisa Sinister Wisdom.

Ilejn Noubl je bila ugledna, samoafirmisana lezbejka koja je 5. novembra 1974. godine izabrana za poslanicu Predstavničkog doma države Masačusets
Viki Noubl je biseksualka, spisateljica, umjetnica, predavačica, iscjeliteljka i ritualistkinja. Predaje Ženski šamanizam na kalifornijskom institutu za integralne studije u San Francisku. Njena djela su Skakti Woman: Feeling Our Fire, Healing Our World: The New Female Shamanism (1991), Uncoiling the Snake: Ancient Patterns in Contemporary Women's Lives (1993, antologija). Radi na knjizi (koja je možda do sada već objavljena) pod nazivom The Double Goddess koja će obuhvatiti istraživanje ikonografije boginje.
Kejt O'Har



je zagovarala promjene uslova u zatvorima i bila je aktivistkinja koja se bavila raznim društvenim pitanjima. Bila je politička zatvorenica. Dok je bila u zatvoru, objavila je priču iz prve ruke o nasilju nad zatvorenicama, uključujući i zloupotrebu lezbejstva kao načina kontrole ostalih zatvorenica.
Polin Oliveros je lezbejka i avangardna kompozitorka. Jedna je od prvih kompozitorki koja je dobila priznanje u akademskom muzičkom svijetu. Osvojila je brojne međunarodne nagrade i predavala na mnogim koledžima. Njeno djelo je uglavnom eksperimentalnog karaktera. Neka od njenih djela su Bigmother is Watching You (1966), Participle Dangling in Honor of Gertrude Stein (1966), To Valerie Solanas and Marilyn Monroe in Recognition of their Desperation (1970), Crow Two (1974), Mother's Day (1981), Rattlesnake Mountain (1982), Oh Sister, Whose Name is Goddess (1984), Songs for the Ancestors (1984), i Nzinga, the Queen King (1993).
Pat Parker je lezbejka afroamerikanka i cijenjena pjesnikinja.
Alis Pol je bila lezbejka (mislim) i osnivačica Nacionalne ženske partije.
Linda Peri je lezbejka koja je izvjesno vrijeme pjevala u grupi 4 Non Blondes koja je početkom devedesetih godina prošlog vijeka izbacila hit pjesmu “What’s up”. Nakon toga je napustila grupu i izdala je solo album.
Ketrin Fauler Filips je rođena u Londonu, u trgovačkoj porodici. U šesnaestoj godini udala se za Džejmsa Filipsa koji je tada imao pedeset i četiri godine. On je podsticao njena literarna interesovanja i dozvoljavao joj da ima veze sa strane. Imala je dvoje djece od kojih je jedno umrlo neposredno poslije rođenja. Osnovala je žensku organizaciju pod nazivom "The Society of Friendship". Sve članice su preuzele klasične pseudonime. Ketrin je bila poznata kao Orinda. U svojoj poeziji, prijateljima se obraćala koristeći njihove pseudonime. Pjevala je uglavnom o ljubavnicama, ali se, ipak, smatralo da je njena poezija više platonska nego seksualna zato što se tada vjerovalo da ljubav među ženama ne može biti seksualna zato što im nedostaju neki dijelovi tijela kako bi imale seksualni odnos kao muškarac i žena. Tri najznačajnija odnosa ostvarila je sa Meri Obri (Rosania), En Oven (Lukasia) i Elizabet Bojl (Selimena). Sa En Oven provela je deset godina i njoj je posvetila više od polovine pjesama. U Elizabet Bojl se zaljubila 1664. godine ali je Elizabet, godinu dana kasnije, umrla od velikih boginja. Ketrinina djela obuhvataju i poemu "To My Excellent Lucasia, On Our Friendship". Pjesma je zvanično objavljena 1667. godine, tri godine poslije njene smrti.
Lena Mejdsin Filips

je bila lezbejka i osnivačica Međunarodne federacije poslovnog i profesionalnog ženskog kluba. Sa partnerkom, Mardžori Lejsi-Bejker, živjela je preko trideset godina.
Beti Pauel

je afroamerikanka, lezbejka i feministkinja. Moderirala je uvodni panel na konferenciji gej akademske unije u Njujorku, 29. novembra 1974. godine.
Mirta Kvintanejls je lezbejka, feministkinja i spisateljica. Jedno od njenih djela se zove "I Paid Very Hard For My Immigrant Ignorance" (1981).

Kukurok Patke

je dobila ime po poznatoj berdače ženi plemena Kutenai (berdače su bili gejevi i lezbejke ili transvestiti). Bila je kurirka, vodičica, proročica, ratnica i posrednica u mirovnim pregovorima. Često se oblačila kao muškarac i imala je ženu (koja je, sigurna sam , znala da je Ququrok žena). Priča o njoj se još uvijek prepričava među nekim plemenima Kutenai.
Gertruda “Ma” Rejni (1886-1939) je bila poznata afroamerička bluz pjevačica i kompozitorka koja se udala ali je više voljela da spava sa ženama i oblači u mušku odjeću. Napisala je i izvela pjesmu Prove It On Me Blues u kojoj pjeva o svojoj ljubavi prema ženama. Takođe je napisala i izvela pjesmu Sissy Blues koja govori o gej vezi njenog muža.
Ejmi Rej je javno deklarisana lezbejka, pjevačica, kompozitorka, muzičarka i jedna od dvije članice benda The Indigo Girls. The Indigo Girls su svirale zajedno preko dvadeset godina. Njihovi albumi su: Retrospective, Strange Fire, Indigo Girls, Nomads Indians Saints, Rites Of Passage, Cold Beer & Remote Control, Come On Now Social, Shaming Of The Sun, 1200 Curfews, Swamp Ophelia, and Back On The Bus, Y'all. Ejmi je objavila i solo album pod nazivom STAG.
Mari Renfro je afroamerikanka, lezbejka, feministkinja i aktivistkinja.
Adrijen Rič je lezbejka, feministkinja, pjesnikinja i autorka eseja o jevrejskom nasljeđu. Jedna čitateljka je ovako o njoj pisala: “Vjerujem da je nekada bila udata, da ima tri sina i da je vaspitavana u skladu sa jevrejskom tradicijom. Diplomirala je na koledžu u Redklifu 1951. godine, kada joj je objavljena prva knjiga pjesama u uglednoj seriji Yale Younger Poets. Mislim da je njena prva dobro poznata pjesma bila 'Aunt Jenifer's Tigers' koju je napisala dok je još bila u braku. ”

Radila je kao urednica i izdavačica lezbejsko/feminističkog žurnala Sinister Wisdom. Jedna je od najcjenjenijih lezbejskih pjesnikinja i aktivistkinja i moja lična heroina. Njena djela su inpirisana duhovnim tradicijama uključujući judaizam, obožavanje boginje i žensku duhovnost. Kada je, zajedno sa Alis Voker i Odri Lord, bila nominovana za Državnu nagradu za poeziju, njih tri su se sastale i napisale govor pod nazivom 'U ime SVIH žena' koji je trebalo da se pročita ako jedna od njih dobije nagradu. Za više od četrdeset godina, Adrijen je objavila petnaest knjiga poezije. Njena djela su Of Woman Born: Motherhood as Experience and Institution, Poems: Selected and New, 1950-1974, Diving into the Wreck, The Will to Change, Leaflets, Necessities of Life, Snapshots of a Daughter-in-Law, i The Dream of a Common Language. Bila je jedna od dobitnica Državne nagrade za poeziju 1974. godine za knjigu Diving into the Wreck.

Elinor Ruzvelt je, naravno, bila prva dama Amerike. Nedavno je otkriveno da je imala ljubavnu vezu sa novinarkom Lorenom Hikok. Vjerujem da bi se danas deklarisala kao biseksualka, a ne kao lezbejka, kako mnogi misle. (Naravno, ljudi teže tome da identifikuju kao lezbejku svaku ženu koja je ikada spavala sa drugom ženom, što naravno, ignoriše činjenicu da su biseksualne osobe igrale važnu ulogu u našoj kolektivnoj istoriji, baš kao i lezbejke i gej muškarci).
Alma Rutsong (Izabel Miler) je bila lezbejka, feministkinja i spisateljica. Najviše je poznata po sjajnom romanu o lezbejskoj ljubavi Patience and Sarah.
Džuli Sajfer je režiserka i bivša partnerka slavne rok pjevačice Melise Eteridž. Glumila je sa Melisom u video spotu (koji je, takođe, režirala) za njenu pjesmu Nowhere to Go. Za vrijeme snimanja bila je u drugom stanju. Nakon pokušaja da sačuva malo privatnosti za vrijeme veoma javne prve trudnoće i nekoliko TV nastupa na kojima je pokušala da zadovolji novinarsku radoznalost, rodila je 10. februara 1997. godine, djevojčicu po imenu Bejli i učinila je članicom prvog poznatog lezbejskog roditeljskog para. Kasnije je rodila još jednog dječaka. I Džuli i Melisa su izjavile da će im, uprkos rastanku, briga o djeci biti prioritet.




Vita Sakvil-Vest je bila feministkinja i lezbejka.
Sahajkvisa je bila pripadnica indijanskog plemena Mohave, lezbejka, lovac, farmer i praktikovala je šamanizam (vrstu vračanja). Priča o njoj se prenosi kao dio usmene tradicije. Bila je poznata po oblačenju u odjeću suprotnog pola (mada nikad nije prolazila kao muškarac, niti se trudila. Njen pol je bio očigledan, izgleda da se jednostavno osjećala udobnije u muškoj odjeći). Imala je nekoliko žena (sve su znale da je ona žena). Prva žena je pobjegla sa muškarcem zato što su je neprestano zadirkivali pripadnici njenog plemena. Ipak, kasnije se vratila i preklinjala Sahajkvisu da joj se vrati. Ali i dalje se žalila na grube reakcije okoline, pa joj je Sahajkvisa rekla da ide. Onda je prva žena uzela drugog muža (to nije bio muškarac sa kojim je prethodno pobjegla), a Sahajkvisa je uzela drugu ženu. Prva žena je, zajedno sa ljudima koji su je ranije zadirkivali, nemilosrdno zadirkivala Sahajkvisinu novu ženu do te mjere da su se prva i druga žena potukle za vrijeme plesa dok ih je gomila okupljenih bodrila. Neposredno poslije toga, Sahajkvisina druga žena je takođe otišla. Tada je Sahajkvisa počela da se udvara udatoj ženi. (Važno je ovdje napomenuti da je, u kulturi Mohava, muškarcima bilo dozvoljeno da “zavode“ udate žene, nagovaraju ih da pobjegnu sa njima i uzmu ih kao svoje žene, ali su prvi muževi takođe imalo pravo da se bore za svoje žene). U početku, Sahajkvisa nije naišla da dobar prijem. Ipak, kada se vratila i pitala ženu da li hoće da joj ova samelje kukuruz, žena je pristala. (I ovo je važno: mljevenje kukuruza je nešto što su žene plemena Mohave tradicionalno radile po dolasku u logor svog novog muža. Tako je ona, u suštini, prihvatila Sahajkvisino udvaranje time što joj je dozvolila da joj samelje kukuruz.) Nakon treće posjete, žena je pobjegla sa Sahajkvisom. Ali veza je kratko trajala i žena se ubrzo vratila svom mužu. Muž je osjećao da ne može da se bori za svoju ženu sa drugom ženom uprkos bodrenju okoline. Kada se Sahajkvisa opet vratila pokušavajući da pridobije srce svoje treće žene, on je odlučio da joj pokaže njenog boga (na ličnu odgovornost pošto su ga ljudi upozoravali da bi Sahajkvisa mogla da baci čini na njega). Kako bi joj “pokazao njenog boga“, brutalno joj je strgnuo odjeću i silovao u grmlju. Sahajkvisa je otišla bez riječi. Nakon toga, pokušala je da ostvari veze sa drugim muškarcima i nije poznato da li je više ikada bila sa ženom. (Želim da kažem da ne vjerujem da je Sahajkvisa promijenila svoju seksualnu orijentaciju. Vjerujem da se plašila da opet ne bude silovana i pokušavala je da se zaštiti time što je bila sa muškarcima. Bilo je uobičajeno da silovana žena, bez obzira da li je lezbejka ili heteroseksualna, nakon silovanja postane veoma seksualno aktivna sa muškarcima iz više razloga. Ova činjenica je možda igrala ulogu u njenom novom ponašanju. Izgleda da to što je postala poznata po stalnom i prekomjernom konzumiranju alkohola nakon silovanja podržava ovu činjenicu). Sahajkvisa se navodno zaljubila u starijeg muškarca koji je odbio njenu ponudu da žive zajedno zbog njene muškobanjaste prirode. Optužena je da ga je “začarala” da ima seks sa njim u snu prije njegove smrti. Kasnije je započela vezu sa sinom tog čovjeka i sinovljevim najboljim prijateljem. Njih troje su putovali zajedno. Priča se da je Sahajkvisa postala tužna i da joj je nedostajalo prisustvo žena koje je “začarala”, pa je poželjela da umre. Jedne noći se napila i “hvalisala” se svojim muškim prijateljima da je “začarala” onog starca. Oni su se toliko razbjesnili da su je odvukli do rijeke Kolorado gdje se udavila. Kada su ljudi čuli da je ubijena, nikoga nije bilo briga zato što su smatrali da vještice ne samo da zaslužuju da budu ubijene, već to i žele. Ovo je, vjerovatno, jedna od najtužnijih priča o tome šta društvo može da uradi ženama koje vole žene.
Emili Salijers je javno deklarisana lezbejka, pjevačica, tekstopisac, aktivistkinja društvenog pokreta i jedna od dvije članice benda The Indigo Girls. Ovo su nazivi nekih od albuma The Indigo Girls koje sviraju zajedno preko dvadeset godina: “Retrospective”, “Strange Fire”, “Indigo Girls”, “Nomads Indians Saints”, “Rites Of Passage”, “Cold Beer & Remote Control”, “Come On Now Social”, “Shaming Of The Sun”, “1200 Curfews”, “Swamp Ophelia”, i “Back On The Bus, Y'all”.
Helen Sanders je jedno vrijeme bila urednica časopisa The Ladder za područje Los Anđelesa.
Safo (sedmi vijek p.n.e.) je bila grčka lirska pjesnikinja i jedna od tek nekoliko izuzetno poznatih pjesnikinja starog doba. Takođe je bila muzičarka i paganska sveštenica koja je obožavala Afroditu, Heru i Artemidu. Isto tako, vodila je religiozno domaćinstvo (mjesto gdje se ljudi, u ovom slučaju isključivo žene, okupljaju radi učenja i praktikovanja religije kao i muzike i ostalih kreativnih umjetnosti). Neki pisci kažu da je Safo bila udata za uspješnog trgovca i da je s njim imala ćerku po imenu Kleis. Neki drugi, međutim, tvrde da je imala ljubavnika po imenu Faon. Ovo vjerovatno nije istina. Mnogi učenjaci, poput Maksima Tirijusa (185. godine p.n.e.) i Atenijusa (230. godine p.n.e.), insistiraju na tome da je Safo u stvari bila lezbejka. Atenijus objašnjava da su u stvari postojale dvije poznate žene po imenu Safo koje su živjele u drugoj polovini šestog vijeka p.n.e. Jedna od njih je bila čuvena lezbejka pjesnikinja, a druga je bila kurtizana sa Eresosa koja je voljela Faona. Pretpostavlja se da su najpoznatije ljubavnice Safo bile Girina, Atis i Anaktorija. Neki učenjaci tvrde da se izraz “lezbejka”, kako bi se opisala Safo, nije koristio sve do kasnog osamnaestog ili čak devetnaestog vijeka, što uopšte nije istina s obzirom da postoji nekoliko knjiga koje su se pojavile prije toga vremena i koje se sasvim nedvosmisleno odnose na Safino lezbejstvo. Riječi kao što su “lezbejska” ili “safijska” izvedene su od njene otvorene ljubavi prema ženama kao i lezbejske prirode njenog religioznog domaćinstva. Samu Safo su, nakon njene smrti, lezbejke na neki način obožavale ili odavale počast kao duhovnoj pretkinji na vjerskim ceremonijama. Iznenađujuće je to što je jedna njena pjesma sačuvana u cijelosti. Ostatak njenog djela sačuvan je samo u fragmentima. Zbog toga se razlikuju prevodi njenih djela. Spekuliše se da postoji bar devet čitavih knjiga njene poezije. Tek u devetnaestom vijeku, jedan broj fragmenata otkriven je na papirusu u koji je bila umotana mumija, ali većina njenih djela je vjerovatno izgubljana zauvijek, pošto su ih hrišćani spalili u drugom i četvrtom vijeku nove ere. Djela nisu bila spaljena zbog njenog lezbejstva, već vjerovatno zbog njene uloge lezbejske duhovne vođice i sveštenice nekoliko boginja. Prava je šteta što su u slijepoj mržnji uništena neka od najranijih poetskih djela koje je pisala lezbejka.
Doroti Sejers je bila lezbejka (vjerovatno), pjesnikinja i autorka. Stvorila je lik lorda Pitera Vimsija u brojnim detektivskim romanima. Njena lezbejska poezija je objavljana kasnije.
Džudit Švarc je lezbejka i istoričarka. Radila je kao specijalna savjetnica u časopisu Frontiers: Lesbian History Issues.
Ana Sjuard je bila pjesnikinja i korespondentkinja. Njena majka je umrla i Ana se brinula o ocu sve do njegove smrti, kada je imala četrdeset godina. Otvoreno je kritikovala ideju braka kao kategorije koja određuje žene. Stekla je kućno obrazovanje i čitala je na francuskom, italijanskom i latinskom. Još u ranoj mladosti počela je da piše poeziju. Veliki broj pjesama je posvetila Honori Sneid. Honora je došla da živi sa Aninom porodicom kad joj je bilo šest godina. Ana je bila devet godina starija od Honore, ali su njih dvije razvile blisku vezu. Anino srce je bilo skrhano kada je Honora bila primorana da ode od kuće u devetnaestoj godini života. Pa ipak, ohrabrila ju je činjenica da ne žive daleko jedna od druge i da još uvijek mogu provoditi dosta vremena zajedno. Dvije godine kasnije, Honora se udala za Roberta Edžvorta i ostavila Anu koja je pokušavala da je odgovori od vjenčanja. Anino srce je opet bilo slomljeno, kao što je bilo i sedam godina kasnije kada je Honora umrla od tuberkuloze. Izgleda da Ana nikada nije preboljela ovu tragediju. O Honori je napisala mnogo pjesama. Kasnije je pisala pjesme o Penelipi Veston, Mis Mompeson, Mis Fern i Elizabet Kornvolis (koju je Ana zvala Klarisa). Iako su romantična ženska prijateljstva u to vrijeme bila djelimično društveno prihvaćena, Elizabetin otac to nije odobravao. Zbog toga su bile primorane da kriju svoju vezu što je Ani veoma teško palo. Kasnije se sprijateljila sa Elinor Batler i Sarom Ponsonbi (poznatim kao Dame od Langolena), dvijema ženama poznatim po tome što su pobjegle zajedno i nastanile se u Velsu. Nakon Anine smrti, njena pisma su na njen zahtjev objavljana u šest knjiga.
Mirijam Simos (ili Starhok) je biseksualka, feministkinja, spisateljica, esejistkinja i politička aktivistkinja jevrejskog kulturnog nasljeđa. Osnovala je vikansku grupu, Reclaiming, nastanjenu u San Francisku. Drži predavanja širom svijeta i pojavljuje se u izuzetno cijenjenom dokumentarcu Done Reid o vračanju i inkviziciji, The Burning Times (1990). Njena djela obuhvataju ozloglašenu i uticajnu knjigu The Spiral Dance (1979) i zatim knjige Dreaming the Dark (1982), Truth or Dare (1987), i The Fifth Sacred Thing (1993).
Džin Sirijus je lezbejka, autorka, umjetnica i pjesnikinja. Njena djela uključuju Lesbian Love Poems (An Aid to the Inarticulate), knjigu koju je inspirisala Kara Von, zatim Womyn/Friends, The Green Womon Poems i And Every One of Us a Witch (što je ponovo objavljena verzija Womyn/Friends).
Monika Sjo je švedska umjetnica, biseksualka, spisateljica i liderka pokreta za žensku duhovnost.
Barbara Smit je afroamerikanka, lezbejka, feministkinja, aktivistkinja i autorka. Zajedno sa Lorejn Betel uređivala je Conditions 5: The Black Women's Issue. Takođe, autorka je članka "Toward a Black Feminist Criticism" koji je prvi uspostavio vezu između seksizma, rasizma i homofobije koji utiču na afroameričku žensku književnost.
Besi Smit (1894-1937) je možda najpoznatija pjevačica bluza svih vremena. Njena prva ploča "Down Home Blues" (1924) je prodata u nevjerovatnih 780.000 primjeraka za manje od šest mjeseci. Imala je nekoliko ljubavnica koje su joj uljepšavale život. Prvu ljubavnicu, Lilijen Sampson, spasla je od pokušaja samoubistva i ostala sa njom dok je bila u bolnici. Na prvi pogled, Lilijenin pokušaj samoubistva bila je u stvari reakcija na njen strah od Besinog otvorenog pokazivanja fizičke naklonosti prema njoj. Kasnije se, međutim, opravila i njih dvije su postale veoma hrabre u izražavanju međusobne naklonosti. Februara 1927. godine, Besi je uhvaćena u “kompromitujućoj situaciji” sa jednom balerinom koja je nastupala sa njom. Besina putujuća družina morala je tiho da se iskrade iz Detroida kako bi izbjegla gnjev balerininog muža. Mislim da je Besi bila biseksualna. Jednom prilikom sama je odbila napad pripadnika Klu Kluks Klana.
Beverli Smit je afroamerikanka, lezbejka, aktivistkinja i autorka. Njena djela su The Wedding (1979), Black Women's Health: Notes For a Course i Across the Kitchen Table: A Sister-to-Sister Dialogue (1981).
Dam Etel Meri Smit (1858-1944) je bila lezbejka i cijenjena britanska kompozitorka. Najpoznatija je po prijateljstvu sa Virdžinijom Vulf i po komponovanju himne o ženskim pravima "The March of the Women" (1911). Njena djela obuhvataju Mass in D, bajku operu Fantasio, kantatu The Song of Love, operu Fête Galante i knjigu Female Piping in Eden (1933).
Margaret Sloun-Hanter je afroamerikanka, lezbejka, feministkinja, pjesnikinja, aktivistkinja i predavačica. Među brojnim dostignućima, bila je i predsjedavajuća Nacionalne afroameričke feminističke organizacije koja okuplja 2.000 članica.
Tifani St. Klaud

(1978 -) je najmlađa osoba koja je primljena u kuću slavnih Gej i lezbejskog odsjeka Komisije o ljudskim odnosima. Početkom 1990. godine, osnovala je PRIDE, klub za mlade gej muškarce, lezbejke i biseksualne osobe, pri srednjoj školi Vitni M. Jang. PRIDE je postala druga najveća đačka organizacija u školi gdje đaci mogu da pričaju o temama kao što je seksualna orijentacija i uče da budu tolerantniji. Bila je predsjednica Prism-a (Komiteta lezbejki, biseksualnih i transdžender osoba na Smit koledžu) od 1996. godine do 1998. godine. Trenutno je apsolventkinja na koledžu Smit i radi na istoriji organizovanja afroamerikanki lezbejki u istoriji koledža.

Dajen Stajn je lezbejka, feministkinja, spisateljica, iscjeliteljka i aktivistkinja antiratnih, lezbejsko feminističkih i gej pokreta u Americi. Takođe je vikanska sveštenica boginje. Njena djela obuhvataju The Kwan Yin Book of Changes (1985), The Women's Spirituality Book (1986), Stroking the Python: Women's Psychic Experience (1988), The Goddess Bood of Days (1989), i Casting the Circle: A Woman's Book of Ritual (1990).
Gertruda Stajn (1874-1946) je poznata feministkinja, lezbejka, pjesnikinja i romanopisac. Rođena je u Pensilvaniji, u jevrejsko-bavarskoj porodici. Kratko vrijeme je studirala u Evropi, a onda na Redklifu. Studirala je psihologiju. Njena djela su Three Lives (1909), pjesma u prozi, Tender Buttons (1914), roman, Q.E.D. (1903) koji je objavljen posthumno pod naslovom Things as They Are i Fernhurst, kratki roman o izmišljenom trouglu između stvarnih partnera Helen Keri Tomas i Meri Gvin i izmišljenom muškom udvaraču. Taj roman je takođe objavljen posthumno. Njena Autobiography of Alice B. Toklas (1932) prati njen odnos sa životnom saputnicom Alis B. Toklas. One su htjele da se vjenčaju, ali, naravno, to nije bilo legalno. Ja sam cijenila ono što je ona rekla mnogo prije nego što sam čitala o njoj. Razlog za ovu izjavu je to što je Gertruda u jednom periodu podržavala naciste (vjerovatno prije zbog sopstvene zaštite nego što je zaista mrzila Jevreje, naročito zato što je rođena u jevrejskoj porodici) uprkos tome što je znala kako tretiraju Jevreje, isto kao i gejeve i lezbejke. Gertruda je bila veoma oštra prema partnerki Alis. Željela je legalan i društveno priznat brak, ali u strogo heteroseksualnom smislu, gdje bi ona bila muž. Nije se oblačila u odjeću suprotnog pola i nikad nije prolazila kao muškarac, ali je htjela da u vezi ima moć i da ‘ženu’ potčini sebi kako bi se ponašala kao žena (čitaj: robinja) u bilo kojoj heteroseksualnoj vezi. Izgleda da je bila prava seksistkinja u ophođenju prema životnoj saputnici. Dok je bila na koledžu Džon Hopkins zaljubila se u Mej Bukstejver, koja je tada bila u vezi sa Mejbel Hejns. Njih tri su bile dio strastvenog ljubavnog trougla koji je kasnije inspirisao mnoge njene romane. Vjerujem da se ovo dešavalo prije nego što je upoznala Alis, ali nisam sigurna.
Valeri Tejlor je bila glavna govornica na prvoj godišnjoj konferenciji lezbejskih spisateljica 1974. godine. Održavanje ovakve konferencije je bila njena ideja. Među njenim brojnim dostignućima ubraja se jedanaest objavljenih knjiga uključujući i neke rane lezbejske romane pedesetih i šezdesetih godina prošlog vijeka. U šezdest sedmoj godini života, objavila je knjigu Prism koju je posvetila “svim lezbejkama koje su otkrile da za ljubav nikad nije kasno”.
Vila Tejlor je bila koordinatorka kulturnog festivala u okviru manifestacije Gay Games IV – što je najveći gej i lezbejski umjetnički festival na svijetu koji obuhvata izložbe slika i nastupe više od 3.000 umjetnika/ca u pozorištima, galerijama, javnim prostorima i koncertnim dvoranama u Njujorku. Radi kao koordinatorka edukativnog programa u pozorištu Linkoln centar.
M. Keri Tomas(1857-1935) je bila predsjednica koledža Brin Mor. Bila je zagovornica obrazovanja žena, doktorirala je na filozofiji, diplomirala sa najvišim uspjehom. Izgleda da se deklarisala kao lezbejka i i da je živjela sa Meri Gvin.
Doroti Tomson je bila heteroseksualka koja je bila udata ali se zaljubila u drugu ženu, Kristu Vinslou. Doroti je pisala za časopise i dnevne novine, bila je predavačica, radio komentatorka, feministkinja, aktivistkinja, politička analitičarka i autorka dva romana: The New Russia (1928) i I Saw Hitler (1932). Hitler ju je protjerao iz Njemačke zato što je objavila jedan intervju koji se njemu nije dopao. Udala se i ubrzo razvela od Jozefa Barda. Kasnije se udala za poznatog romanopisca Sinklera Luisa koji je predstavljao lezbejke u romanu Ann Vickers, koji govori o posesivnoj, ljubomornoj lezbejki koja dovodi drugu ženu do samoubistva. Doroti je ljubav prema Kristi i još jednoj ženi opisala u svom dnevniku. Izgleda da je Krista bila ljubav njenog života i bila je očajna kada je čula da je Krista ubijena.
Ela Tompson je tužila sudiju iz Džordžije koji ju je proglasio krivom zbog jedne vrste sodomije zato što je 1939. godine upražnjavala lezbejski seks. Dobila je parnicu, a optužnica protiv nje je odbačena na osnovu presude da sodomija ne postoji između dvije žene.
Alis Toklas (1877-1967) je bila lezbejka, vjerovatno feministkinja i životna saputnica Gertrude Stajn.
Vu Tsao je rođena 1830. godine. Bila je kćerka trgovca i kasnije se udala za trgovca ali je više voljela žensko društvo. Bila je poznata kao velika kineska pjesnikinja lezbejka i za života je uživala ogromnu popularnost. Njene pjesme su pjevane širom zemlje, djelimično zahvaljujući činjenici što je, za razliku od drugih pjesnikinja njenog vremena, obrađivala brojne teme i kombinovala ih sa ležernim stilom i ličnim tonom. Kasnije se povukla od javnosti i postala je taoistička sveštenica. Smatra se jednom od tri najbolje kineske pjesnikinje.
Kej Tarner je lezbejka, spisateljica, muzičarka, umjetnica, predavačica, urednica i aktivistkinja. Doktorirala je Folklor na univerzitetu u Teksasu. Aktivno je učestvovala u obožavanju boginje i pokretima za žensku duhovnost. Njena djela su: I Dream of Madonna: Women's Dreams of the Goddess of Pop (1993) i Dear Sappho: A Legacy of Lesbian Love Letters (1996). Godine 1997. objavila je studiju o ženskim oltarima.
Robin Tajler je Jevrejka, lezbejka i komičarka.


















































































































































































































































Mejbl Vernon je bila sufražetkinja i mirovna aktivistkinja. Njena partnerka, Konsuelo Rejes, takođe je bila sufražetkinja.
Linda Viljarosa je urednica časopisa Essence. Zajedno sa majkom Klarom, za majsko izdanje časopisa 1991. godine, napisala je priču “Coming Out” o svom procesu coming outa. Članak je pročitalo pet miliona čitalaca/čitateljki. Ja ga još nisam pročitala ali pretpostavljam da je Linda lezbejka.
Rene Vivijen (1877-1909) je lezbejska spisateljica i pjesnikinja koja je pisala isključivo na francuskom. Od jednog izvora saznajemo da je rođena kao Polin Meri Tarn u Padingtonu, u Engleskoj. Drugi izvor kaže da je Rene rođena Amerikanka koja je kasnije odlučila da živi u Parizu. Prvi izvor kaže da je školu pohađala u Parizu sve do smrti svog oca kada je njoj bilo devet godina. Tada se njena majka odselila u Englesku. Željna novca koji je Polin naslijedila, njena majka je pokušala da je proglasi ludom. Na svu sreću, sud je prozreo namjere Polinine majke i proglasio je Polin štićenicom suda. Pod zaštitom suda je ostala sve do svoje dvadeset i prve godine kada se vratila u Pariz. Tada je promijenila ime u Rene Vivijen. Navodno, u početku je pisala pod pseudonimom Polin Tarn kako bi zaštitila svoju privatnost. Na kraju se sve otkrilo i njenoj porodici uošte nije bilo drago zbog toga. Čak su je optužili, između ostalog, za “moralnu degradaciju i kvarenje mladih djevojaka”. Pošto je kasniji dio svog djetinjstva i ranu mladost provela kao štićenica suda, pitamo se da li je održavala kontakt sa makar nekim članovima porodice, u šta nije teško povjerovati kada se sjetimo koliko je imala godina kada je otrgnuta od svoje porodice. Moguće je da nije bila u kontaktu sa porodicom i da je pisala pod imenom koje je stekla po rođenju prije nego što je promijenila ime u Rene Vivijen.

Dok je boravila u Parizu, upoznala je i zaljubila se u Natali Barni. Počela je da objavljuje poeziju pod muškom verzijom svog imena “Rene Vivijen”, ali nakon objavljivanja nekoliko knjiga, počela je da upotrebljava ime “Renee” kako bi definisala svoj rod. Njena prijateljica, i ljubav iz djetinjstva, se zvala Vajolet Šileto, koja je umrla 1901. godine. Između 1901. i 1909. godine, Rene je napisala četrnaest knjiga poezije, tri knjige priča i dva romana. Nažalost, malo toga je prevedeno na engleski jezik. Rene je bila inspirisana Safinom poezijom i na francuski je prevela neka njena djela. Sa Natali je posjetila Lezbos u pokušaju da oživi žensku umjetničku koloniju na ostrvu. Rene je 1901. godine okončala vezu sa Natali (ne znam zašto). Počela je da se viđa sa baronesom Hele de Zujlen de Najvelt, ali njihova veza se završila 1906. godine. Ostvarila je nekoliko veza sa drugim ženama prije nego što je 1909. godine umrla od problema izazvanih alkoholizmom i anoreksijom.

Alis Voker je feministkinja i jedna od najvećih svjetskih spisateljica (po mom skromnom mišljenju). Rođena je u Itontonu 1944. godine. Najpoznatija je po romanu “Boja purpura”, za koji je 1983. godine dobila Pulicerovu nagradu. Njena ostala djela su: `Revolutionary Petunias', `Meridian', `You Can't Keep a Good Woman Down', `In Search of Our Mother's Gardens', `To Hell With Dying', `The Temple of My Familiar', i `Possessing the Secret of Joy'. U februaru 1996. godine, u časopisu Essence izjavila je: “Ja sam biseksualna i samo živim svoj život. Ne mislim da treba da telefoniram i svima to javim.” Kada je zajedno sa Ejdrijen Rič i Odri Lord nominovana za nagradu za nacionalnu knjigu, njih tri su se sastale i napisale jedan govor pod nazivom “U ime SVIH žena” koji je trebalo da se pročita ako bilo koja od njih dobije nagradu.
Patriša Nel Voren je biseksualka (?), autorka, pjesnikinja i bivša urednica Reader's Digest-a. Jedno od njenih djela je roman The Front Runner, koji je 1974. godine dospio na listu bestselera Njujork Tajmsa i ostao jedan od najprodavanijih gej romana svih vremena. Danas Patriša radi kao savjetnica za jednu online omladinsku publikaciju The YouthArts Project.
Agnes Vels je bila lezbejka i predsjednica Nacionalne ženske partije.
Frensis Vajlder je bila lezbejka i britanska feministkinja.
Meri En Vilson i gospođica Brandidž su istorijski par čiji je zajednički život poslužio kao inspiracija jednom od najvećih lezbejskih romana svih vremena, Patience and Sarah. One su zaista živjele u Grin Kauntiju u Njujorku 1816. godine kao lezbejski par. Malo toga se zna o gospođici Brandidž dok je Meri En Vilson bila relativno poznata umjetnica. Neki njeni radovi su dospjeli i do Kanade.
Fren Vinant je lezbejka, pjesnikinja i slikarka. Njena djela obuhvataju i zbirku pjesama pod nazivom Dyke Jacket.
Krista Vinslou je bila udata za barona od Hatvanija i autorka je romana i istoimenog filma Madchen in Uniform koji govori o ljubavi djevojčice prema učiteljici. To je jedan od prvih filmova u Americi koji se bavio pitanjem lezbejstva. Vjeruje se da je pomagala Jevrejima da pobjegnu iz Njemačke i ostalih područja zahvaćenih ratom. Juna 1944. godine, ubio ju je pripadnik francuskog podzemlja.
Monik Vitig je Francuskinja, lezbejka, filozofkinja i spisateljica. Njena djela su: Les Guérillères (1969), roman čija radnja prati borbu Amazonki protiv patrijarhata; The Lesbian Body (1973) koje slavi odnose između lezbejske strasti i duhovne dimenzije života; i Lesbian Peoples: Material for a Dictionary (1976) u kojem Monik spaja tradicionalne i misaone mitske figure, simbole i priče s ciljem stvaranja lezbejske Arkadije ili Utopije.
Merl Vu je lezbejka, socijalistkinja, unionistkinja, predavačica na kursu Azijsko-američkih etničkih studija i aktivistkinja. Članica je socijalističke partije Radikalne žene i sloboda. Sa studija je otpuštena zato što je zajedno sa studentima/kinjama protestovala za prava studenata u procesu donošenja odluka. Jedno njeno djelo se zove «Letter to Mia» (1981).
Virdžinija Vulf je bila poznata spisateljica lezbejka (ili biseksualka?). Bila je udata za Leonarda Vulfa. Virdžinija nije krila vezu sa Vitom Sakvil-Vest, koja je bila udata za Harolda Nikolsona, gej muškarca sa kojim je imala dogovor da su oboje slobodni da vole koga žele sve dok žive zajedno sa svoja dva sina.
Meri Vuli je bila lezbejka i nastavnica na koledžu Maunt Holiouk gdje je upoznala i zaljubila se u Dženet Marks. Bile su zajedno pedeset i dvije godine

Alis Morgan Rajt i Edit Gud

su bile životne saputnice koje su dijelile interesovanje i rad na borbi za ženska ljudska prava i prava životinja.
Mitsi Jamada je azijska lezbejka, spisateljica, feministkinja i aktivistkinja. Jedno od njenih djela se zove "Asian Pacific American Women and Feminism".
Ajvi Jang je direktorka programa Astree – nacionalne fondacije za lezbejsku akciju. Aktivna je u pokretu za društvenu pravdu više od dvadeset i pet godina. Bila je aktivna i u feminističkim pokretima crnih žena i pokretima za oslobođenje crnaca šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog vijeka. Od sedamdesetih godina je aktivna u LGBT zajednici. Po zanimanju je novinarka i radila je na komercijalnim radio stanicama u Vašingtonu i Njujorku. Prije nego što je postala direktorka Astreinog programa u oktobru 1994. godine, pet godina je radila u Nacionaloj gej i lezbejskoj radnoj grupi. U početku je radila kao direktorka Projekta za porodice, a kasnije kao direktorka konferencije Stvaranje promjena.
Meri Jang je optužena i proglašena krivom zato što je 'počinila zločin protiv prirode' zajedno sa Don DeBlank 1966. godine. Osuđena je na trideset mjeseci u opštinskom zatvoru. Uložila je žalbu vrhovnom sudu Lujzijane, koji je januara 1967. godine, podržao presudu i postavio presedan po kojem "oralni snošaj između dvije žene predstavlja 'neprirodni snošaj' prema zakonu koji zabranjuje takvo ponašanje".












































































































Izvor: www.geocities.com/WestHollywood/1769/nl2a.html

Prevod: Rada Grubačić
Komentari
Dodaj Novi
Dodaj komentar
Ime:
Email:
 
Naslov:
UBBCode:
[b] [i] [u] [url] [quote] [code] [img] 
 
Morate navesti anti-spam kod koji stoji na slici.

3.26 Copyright (C) 2008 Compojoom.com / Copyright (C) 2007 Alain Georgette / Copyright (C) 2006 Frantisek Hliva. All rights reserved."