| Indeks članka |
|---|
| Beleške feminističke lezbejke za vreme rata |
| Page 2 |
| Sve strane |
--LEZBEJSKA REAKCIJA NA RAT-
Mnoge lezbejke ćute. Ćute o sebi, a ceo svet nije njihov. Kada izađu napolje sve je heterosksualno - kao što je za Romkinje ceo svet beo. Od reklame do filozofije, od jezika do šaltera u pošti. Kao što su i mnoge Romkinje odavno zaboravile zemlju svog porekla, tako i mnoge lezbejke ne osećaju da imaju svoju državu. Ako moraju da skrivaju svoju lezbejsku egzistenciju, ako im je lice u društvu lažno, pa je Drugi vide kao heteroseksualnu, jer to je jedino moguće, jedino priznato, zašto bi im onda bilo stalo ko će u ratu pobediti ili sa kojom nacionalnošću bi trebale da se identifikuju? One ne vide sebe u slikama rata. One ostaju okružene ćutanjem koje kao lezbejke dobro poznaju.
Jedne i dalje ćute i ne sudeluju, a druge rade upravo suprotno. Fenomen lezbejki koje ulaze u nacionalistički sistem je poseban, zato što lezbejke, pre nego što postanu nacionalistkinje, već uveliko žive u prećutkivanju svog identiteta, sramoti, strahu i mržnji same sebe, koja je specifična za žene koje vole žene. Pristupanje grupi koja glorifikuje naciju i propagira mržnju ka onome što je Drugo daje im potporu za njihov identitet koja im treba. Institucionalizovana nacionalistička mržnja, omogućava lezbejkama da se pridruže Našima sa etničkog stanovišta, kada već nemaju Naše sa stanovišta svoje lezbejske egzistencije. Da bi pripadale naciji, i bile verne nacionalnim vrednostima, one nikada više ne smeju da odaju ko su. Da bi se osećale kao da stvarno postoje, mnoge žene koje vole žene postaju nacionalistkinje na heteroseksualan način. Mnoge žene i mnogi muškarci koji nisu bili nacionalisti pre rata, takođe prolaze kroz sličan proces pridružavanja nacionalističkim i religioznim običajima, da bi pripadali, da bi bili prihvaćeni. U ovoj lažnoj realnosti žive mnoge žene u Srbiji, na Kosovu, u Ruandi, Kurdistanu... Jedan broj njih se pridružio muškim jedinicama za ubijanje. Mi znamo koliko su one ostale usamljene.
--ODGOVORNOST FEMINISTKINJA -
Godine 1992. feministkinje iz Beograda i Zagreba su počele da osnivaju grupe da bi podržale žene koje su preživele rat s jedne strane, i da bi organizovale žene protiv rata s druge . Nekolicina feministkinja lezbejki bile su na sigurnom tlu, ako su, i kada su, bile deo tih inicijativa. Unutar ženske mreže bile su vidljive kao lezbejke, ali je društveni rad na lezbejskim ljudskim pravima bio skoro nemoguć. U to vreme, razlika izmedju nevladinih organizacija za ljudska prava i feminističkih nevladinih organizacija je bila u tome što su feministkinje radile na etici različitosti bez obzira koji je bio glavni cilj organizacije. Dakle, unutar feminističkog civilnog prostora insistiralo se na pravu da se bude različita: autonomna, darkerka, a-fe-ževka, keva, vegetarijanka, lezbejka, Romkinja, invalidkinja.... Tako da smo od 1991. do 1996. bile u situaciji da su u Zagrebu Centar za žene žrtve rata, zatim B.a.B.e. - organizacija za ženska ljudska prava, Ženske Studije i Ženska Infoteka, insistirale na lezbejskim pitanjima, kada su zato imale mogućnosti. U Beogradu, Žene u crnom protiv rata, Autonomni ženski centar protiv seksualnog nasilja, SOS telefon i Centar za ženske studije su oduvek među sobom podržavale lezbejke, privatno i javno. To je značilo da su feminističke organizacije od početka ozbiljno shvatale politiku nedeljivosti ljudskih prava. I da su se u isto vreme zalagale, makar delimično, za prava etničkih zajednica, prava žena, prava izbeglica, lezbejki, dece, invalidkinja, itd.
--RAZDVOJENE REALNOSTI -
Za feminističku lezbejku, rat je situacija koja je rastavlja na delove. Ja samo mogu da zapišem neka lična razmišljanja i dogadje koje sam doživela u tom rascepu.
U našoj lezbejskoj grupi, Labris, na početku je bilo teško pričati o ratu. Neke lezbejke su mislile da to nije mesto koje se treba kontaminirati 'teškim temama'. Želele su da makar u lezbejskoj grupi pričaju o žudnji. S druge strane, u javnom prostoru bilo je zabranjeno biti lezbejka i biti pacifistkinja. Poznata rečenica je bila 'Srbija nije u ratu'. Jednog dana sam tražila kasirki u prodavnici da mi napiše račun na ime Anti-ratnog centra, ona me je pogledala sa čudnim strahom. Ali, u tom istom Anti-ratnom centru samo su rat i nacionalizam bile teme diskusija - feminizam i lezbejstvo ne. Dalje, u početku, na SOS telefonu za žene i decu žrtve nasilja, postalo je jasno da su neke volonterke nacionalistički orjentisane pa smo brzo prestale da diskutujemo o ratu i nacionalizmu. Osećala sam se neprekidno raspodeljenom. Svaki javni prostor ili grupa podrzumevala je samo jedan ili dva moja identiteta, dok je sve drugo bilo nepoželjno i opasno. Samo u svom stanu sam mogla da verujem u sebe.
Ipak, sećam se da sam gubila mentalnu orjentaciju zbog dilema u tom istom prostoru. Nekoliko puta se desilo da sam vodila ljubav, a na radiju bi se čule najnovije vesti sa ratišta. Tada su jedine vesti dolazile iz Praga, Londona i Pariza. Ležala bih u krevetu i ne bih znala da li treba da ustanem i ostavim ljubavnicu, ili da isključim radio i nastavim. Da li je znanje o onome što se desilo ubijenima i mučenima jedini način da se pokaže poštovanje prema njima? Da li lezbejsko vodjenje ljubavi u tom momentu neodgovara? I zašto? Onda bih, neki drugi put, pisala pismo solidarnosti nepoznatoj ženi iz Sarajeva, i razume se da je ona pod opsadom i da meci lete oko nje. Razmišljala bih o tome da li bi se ona osetila mučno, kao i mnogi, jednog dana, kada me upozna i vidi lezbejku pred sobom? Zašto je uvek bilo toliko teško reći da određena humanitarna pomoć dolazi od lezbejki? Neke kažu da to nije bitno - možda, ali kome to nije bitno?
I tako je sve išlo godinama - razlomljeni identiteti, strasti, motivacije... Pokušala sam da razumem kako da se odredim. Setila bih se eseja iz feminističkih novina Off Our Backs još iz osamdesetih, u kojem je jedna lezbejska književnica, iz Sjedinjenih Država, nakon godinu dana rada u Nikaragvi rekla: «Ne, ja nisam mogla da pričam o mom lezbejstvu u Nikaragvi; tamo je rat i oni imaju neke druge prioritete». Ta rečenica mi je prošla kroz glavu hiljadu puta, da li se slažem sa tim ili ne? I šta ću s time u vezi ja sada? Svaki put kad bih pomislila: Ne, to nije tačno, nastavila bih dalje i pomislila da možda i jeste, jer ljudi pre svega moraju da imaju mogućnost da žive. Ako bih počela razmišljanje sa Da, tačno je, onda bih pomislila da možda nije. Jedne večeri 1995, mi aktivistkinje iz Labrisa krenule smo na akciju u starom delu Beograda, na Dorćolu, par ulica dalje od mog stana. Tri muškarca presrela su nas četiri dok smo pisale lezbejske grafite. Došli su i napali nas, baš kao lezbejke. Dvojica su stajala pozadi sa štapovima za hokej i jedan je stao pravo ispred. On je gledao mene, ja sam gledala njega i mislila sam: Ovo je lice koje traži rat. Ovo je lice koje ubija, koje je napravljeno takvo u ovih zadnjih par godina, i oružje mržnje je iza njega. Nikad ga nisam videla pre toga. Gurnuo me je u zid, polomio mi naočare i viknuo: Ti prljaš moje ulice, mogu da te uguram u ova vrata i da te ubijem - niko ne bi znao. Čisti se odavde! Kada sam ga pitala ko je on, vikao je: Umukni svoje prljave reči. Džamija je mesto za tebe. Lezbejke su prljale njegove heteroseksualne, muške, ulice isto, kao što su i Muslimani prljali njegove heteroseksualne, Srpske ulice. Gej muškarci dobijaju batine u parkovima, na Rome se pljuje, i žene su uvek prve žrtve svojih muževa.
Bila sam tako umršena kroz ceo rat, i negde posle događaja na Dorćolu, odmah iza ćoška od džamije koju je ubica spomenuo, prošla sam kroz važne momente da osetim sebe u celini. Da li se osećam krivom zato što insistiram na tome da budem lezbejka za vreme rata? Da li osećam krivicu kao gradjanka Beograda, odakle je krenuo fašizam? Koja je funkcija ovih osećanja? Posle ovog homofobičnog napada, napisala sam informaciju o tome za našu Zamir anti-ratnu e-mejl konferenciju Hrvatske, Bosne i Srbije. Dobile smo puno podrške kao lezbejke, i među njima od jednog muškarca, koga nisam poznavala. On se krio od snajpera i svaki dan pokušavao po sto do dvesta puta da dobije vezu sa provajderom da bi dobio vesti. Napisao mi je: Čuvajte se, mi iz Sarajeva znamo da su tipovi kao oni vrlo opasni.
Nakon pet godina rata bila sam puna priča o mržnji i solidarnosti koje sam čula od žena u izbeglištvu koje su dolazile u Autonomni ženski centar protiv seksualnog nasilja, gde radim. Priče od žena koje su izbačene iz svojih kuća, iz kojih ih je neko isterao samo zato što su imale Srpska, Muslimanska, Hrvatska ili Albanska imena. Bila sam svedokinja priča žena koje su istrpele deset-dvadeset godina muškog nasilja od strane svojih muževa. Slike koncentracionih logora su se vraćale. I mislila sam: «Mogu da iscrtam liniju od početka do kraja kako muško nasilje spaja nacionalizam i homofobiju sa nasiljem u porodici, zatim incest i oružani sukob». Te slike nasilja su bile žive u mom telu i u mojoj glavi dugo, sve dok mi nije postalo očigledno da je na toj istoj logici zasnovan rat u Bosni kao i nasilje nad lezbejkama i gej muškaracima. Ne, to nije ista stvar, svako nasilje ima svoj specifičan oblik, ali ispod svakog stoji patrijarhalni sistem mržnje onog ko je Drugo: Samo zato što je ona žena, samo zato što je Romkinja. To je nasilje bez neposrednog uzroka. Polako sam spajala razne fašističke procese agresije i kako oni utiču na mene, sve dok mi sama teorija fašizma nije objasnila, kao što mi je i samo moje telo reklo, da je lice onog tipa koji me je napao moglo da bude lice ubice u ratu, ubice u porodici, onoga koji tuče svoju ženu, silovatelja, ili koji mrzi lezbejke. I shvatila sam da taj lik ne mora uvek da bude muški, a da sigurno nije takav, ubilački, zbog puke biologije.
--LEZBEJSKA SOLIDARNOST -
Tokom rata u bivšoj Jugoslaviji lezbejke su bile prisutne i solidarne.
Prvo, kroz ceo rat neprekidno su stizale podrške na našu adresu od lezbejki: pisma, paketi, pokloni, kafa, čokolada i nežne reči. Nekad od lezbejki, koje nikad pre nismo videle, nekad od onih koje smo poznavale. Bilo je knjiga, časopisa, novina od lezbejki iz Francuske, Španije, Italije i Sjedinjenih Država - za nas u Beogradu, Zagrebu, Ljubljani. Pisma podrške. Dovoljno da bi podsetilo neke od nas na naše lezbejsko postojanje.
Mnoge lezbejke su podržavale ženske grupe i ako nikad nisu identifikovale svoju podršku kao lezbejsku. Dolazile su u naše ženske centre da bi volonterski radile, da bi bile tu. Još uvek nismo proučile zašto veći procenat lezbejki, veći nego što ih je u opštoj populaciji, postaje aktivan u internacionalnom ratnom volonterstvu. Ali, to je sigurno bio slučaj u našim krajevima.
Tanya Renne je bila jedna od prvih koja je došla. To je bilo 1992 godine, kada su stizale vesti o genocidu i mi nismo znale ni šta to stvarno znači. Tih meseci strah se širio Beogradom, i ljudi su govorili da će se granice zatvoriti. Da niko neće moći nigde da mrdne. Vesti su bile prepune ubistava. Sećam se, bila je zima i ležale smo u krevetu jedna pored druge, dve prijateljice, lezbejke, i pričale o tome šta bi smo radile kad bi zatvorili granice... U to doba sam tokom dana radila sa ženama koje su preživele muško nasilje i rat, uveče slušala vesti iz ratnih zona, a posle čitala o lezbejskoj žudnji Joan Nestle, Adrianne Rich, Audre Lord i lezbejske stripove. Lezbejski svet iz tih tekstova mi se tada činio dalekim, nemogućim ali stvarnim. I u tom krevetu, te noći, Tanya i ja smo razmišljale: Kako bi mogle da pobegnemo odavde? Ako zatreba, kako ilegalno da pređemo na drugu stranu? Šta bih ja trebalo da radim? Šta bi ona trebalo da radi? Onda smo se prisećale svih priča koje smo ikada čule o prelasku granica.... Setila sam se kada mi je jedna Romkinja rekla kako je ranije u Italiju ulazila sa zelenim pasošem, i kada sam je pitala šta to znači rekla je: Ah, prođeš kroz šumu, sestro! Setile smo se svake priče o mudrom bekstvu... Od Agate Krsti do prepričane avanture. Morale smo da izmislimo fantazije o lezbejskim teroristkinjama da bi prevazišle strah. Tanja je imala pasoš Sjedinjenih Država, tako da je bila slobodna da živi bilo gde drugde, ali je odlučila da napiše knjigu o sestrinstvu u Istočnoj Evropi i da bude s nama. Živela je u Beogradu, Zagrebu i Ljubljani tri godine. Lezbejke poput nje su za neke od nas učinile život za vreme rata manje strašnim i više lezbejskim.
Još jedna priča se dešava u istoj sobi: Moja prijateljica Ria Convents, feminističko-lezbejska odvjetnica, došla je iz Belgije sa kolima punim hrane za žene. Jednog dana smo pakovale pakete da bi ih slale ženama u Sarajevu. Provodile smo sate organizujući stvari... ovo je kutija za ženu, koja živi na sedmom spratu i nema struju, ni grejanje, biološkinja je i ima starog i bolesnog oca... ovo je kutija za ženu koja je glumica i ima malu ćerku i muža... ova je za staru ženu koja živi sama i ima puno prijateljica... šta ćemo staviti u koju kutiju, znajući za koga je ta kutija, ko su komšije, gde su snajperisti, koliko je hladno u njihovom podrumu, šta bi ona željela za iznenadjenje? Stavljale smo unutra pasulj, suvo povrće, najbolje orahe i lešnike, skupe čokolade, poznate marke cigara, kafu... pažljivo, sa svom mudrošću i saosećajnošću koje smo stekle tokom naših lezbejskih godina u kojima smo volele jedna drugu.
Neke lezbejke su davale novac, nosile teške torbe, neke su zvale da pitaju kako nam ide, slale pisma i čestitke sa lezbejskim humorom, Dykes to watch out for, neke su pisale o našim aktivnostima, neke su nam dolazile da bi nas naučile raznim veštinama u radu sa traumom, u radu sa kompjuterima, e-mejlom... Neke su vozile kamione. Da; ima lezbejki koje voze ogromne kamione skroz iz Velike Britanije, napunjene hranom i odećom za žene žrtve rata. U ovih šest godina.... Tanya Renne, Juditka Hatfaludi, Ria Convents, Ingrid Foeken, Laurence Hovde, Rachel Wareham, Julia Penelope, Liza Coven, Shian Jones, Ippy, Therez Bloechlinger, Fabienne Hidreau, Beatrice Breitschmid i Judith Falusi, Charlotte Bunch, Cris Corrin, Rosa Logar, Masha Gessen, Antonia Burrows, Kathryn Turnispeed, Murph –Martha Ehman, Joanne, Stefanie, Monique, Nicolle, Jessica Hauf, Rebecca Johnson, Rebecca Casanova, Rina Nissim, Julie Mertus, Haya Shalom, Maite Irazabal, Marta Brancas, Gaby, Nelly, Shelly Anderson, Fran Peavy, Tova Green, Sarah Hartley, Julia, Dagmar Schultz, Anna Pramstrahler, Antonia Ciavarella...
Ako me pitate mogu vam ispričati priču o ratu i
lezbejkama za svaku od ovih žena. Kao na primer, Laurence Hovde, koja je došla
1994. za mirovni sastanak u Beograd i nikad se više nije vratila kući, u
Nju Jork. Lezbejke poput nje, i poput svih pomenutih ovde i onih koje sam
zaboravila da imenujem, bile su od suštinske važnosti za naš lezbejski
opstanak, one su nas podsećale na ono što je Audri Lord rekla pre toliko
godina: Imamo potrebu da se izjasnimo
kao lezbejke, kao što letnja zemlja treba kišu.
Beograd, 1995 - 1997.
*Prvi put objavljeno na engleskom u European Journal for Women's Studies, 2001.
Prevela: Nina Đ.F.
| Komentari |
|
3.26 Copyright (C) 2008 Compojoom.com / Copyright (C) 2007 Alain Georgette / Copyright (C) 2006 Frantisek Hliva. All rights reserved."
| < Prethodna | Sledeća > |
|---|