| Indeks članka |
|---|
| Beleške feminističke lezbejke za vreme rata |
| Page 2 |
| Sve strane |
2001
UVOD
Ovo je esej koji pišem već godinama. Rat je s jedne strane, a lezbejska egzistencija s druge. Godinama eto ispitujem ta dva fenomena i gledam okolo. Želja za pisanjem o tome označavala je da treba da razradim sopstvenu homofobiju, da napravim transparentnim slojeve straha, bola, krivice, pravde, žudnje i da sve to shvatim.
Prvi put ovaj tekst sam završila 1997, ali ga nisam objavila. Imala sam stalno osećaj kao da nije završen, kao da još pišem. Tek kada je svrgnut Ubica, odlučila sam da je vreme da završim ovaj tekst. Kada sam ga sada pročitala videla sam da bih ga drugačije napisala. U 2001 godini sam drugačija. Prolazila sam proces - šta znači biti lezbejka u heteroseksualnom društvu za vreme rata i fašizma. I kako razumeti strahove. Dakle, moja drugarica Albanka iz Prištine ima strahove nakon deset godina srpske policije. Kako njen strah izgleda? Šta znači kada vam gej drug kaže da svaki dan kada izadje na ulicu pomisli, ah kada bi ovi ljudi znali da sam homoseksualac neko bi me klepio šipkom o glavu. Svaki dan. Mama Romkinja se plaši da uđe u školu svoje ćerke - tu su bele institucije. Tako već godinama.
U jednom momentu odredila sam dve tačke mog interesovanja za ovaj tekst, jedna je o lezbejkama u mirovnom pokretu, i druga o lezbejkama u odnosu na rat. Za vreme rata nekoliko nas smo organizovale sjajne lezbejske diskusije na Međunarodnim skupovima - Žene u Crnom - ženska solidarnost protiv rata, održavanim uglavnom tokom avgusta u Novom Sadu, u Vojvodini. Ti razgovori su nam bili važni, jer je uvek bilo lezbejki u mirovnom pokretu i uvek se ćutalo o nama. Od prvih akcija pred skupštinom Srbije, 'Za sve žrtve rata' u septembru 1991, zatim organizovanim stajanjima Žena u crnom od oktobra 1991 - lezbejke su bile deo anti-ratnog pokreta u Beogradu.
Znam da ima puno lezbejki koje žive u regionima gde se vodi rat, i znam da su mnoge napustile te krajeve, jer je u pitanju bio njihov opstanak. Želim da posvetim ovaj esej svim ženama iz ratnih zona koje vole žene, koje odabiraju da podržavaju svoje porodice i komšije, a koje nemaju mogućnosti da čitaju eseje nalik ovom ili bilo šta slično što može da inspiriše njihove lezbejske živote. Takođe posvećujem ovaj esej mojoj lezbejskoj sestri, feminističkoj lezbejki Igballe Rogova iz Prištine koja je radila kroz sve ratne godine na Kosovu sa devojkama i nije se odricala svog lezbejskog identiteta.
1997
Rat sužava prostor za bilo koje pitanje ljudskih prava.
Od kada je rat počeo u Hrvatskoj 1991, u Beogradu gde ja živim, neki od muškaraca iz ulice postali su ubice i silovatelji. Uđete u autobus, kafe ili prodavnicu i neka od lica su ratni zločinci, a ne znate ni koja. Nasilje je bilo pozadina vesti, novih automobila na trgovim, državnog budžeta, bioskopskih programa. Tih godina izlazak u grad za neke od nas je postao mučenje - izlozi knjižara pokazivali su samo srpske naslove, pozorišta takodje. Nemoguće je bilo disati u društvenom konsensusu neznanja o zločinima preko granice. Izgledalo je da ono što se dešava u susednim krajevima više nije od bilo kakve vrednosti ni značaja: Sarajevo, Zagreb, Osijek, Prizren... Većina beogradskog stanovništva se bila složila sa logikom nacionalizma: zakopati Drugog. Njih više nije smelo da interesuje šta se dešava u tim gradovima. Tako sam preživela grad jer sam ga odredila za logističku strukturu koja mi treba, a ne više i kao mesto uživanja.
Ovde gde ja živim, većina žena koje vole žene su u onoj fazi pre nego što mogu da kažu i reč o svojoj lezbejskoj žudnji. Mnoge nedozvoljavaju sebi da jednostavno vole u svojoj ljubavi. U stvari one osećaju krivicu zbog toga ko su. Zato su mnoge u permanentnom procesu kažnjavanja, pa su samo-destruktivne - ili kroz korišćenje droge ili alkohola, ili u depresiji, samo-izolaciji, nastavljajući da budu maskirane i samo-omražene.
Ipak, u Beogradu postoji lezbejska grupa Labris, koja je osnovana 1995, i gej i lezbejska grupa Arkadija, koja je osnovana samo godinu dana pred rat. Obe bez sopstvenog prostora za rad, ali sa rečima i političkom motivacijom. Sada želim da zabeležim neke probleme sa kojim sam bila suočena kao feministička lezbejka koja živi u Srbiji, državi čija je vlada bila odgovorna za početak rata protiv ljudi iz domovine i daljnju fašističku politiku koja je zločinima i mržnjom kontaminirila više generacija oko nas.
--HIJERARHIJA DISKRIMINACIJE-
Rat postavlja hijerarhiju potreba za opstanak. Pravo na život i pravo na opstanak postaju jedini prioriteti. To je činjenica u zemljama u ratu i predelima ratnih zona: ne postoji prostor za imenovanje identiteta. Vladavina nacionalizma je u svim regionima bivše Jugoslavije nametnula nacinalnost kao jedini identitet od političkog značaja. Od sudbonosnog značaja. Dakle redukovanje identiteta je svedeno na nacionalnost imena. Pored toga rat stvara nepoverenje, sumnju, neprijatelja.
Međutim, i u regionima bez rata lezbejke kao da imaju neprijatelja, one se kriju. One se sakrivaju po svojim domovima, iza svojih maskiranih lica, iza svojih imena. Niko ne sme da zna da je ona lezbejka. Ni ona sama ne može tu reč da izgovori. Ona se danima vežba da bude neka druga od one koja zapravo jeste. Lezbejke nemaju puno izbora. Neke od njih se pridružuju nacionalističkoj ekipi, druge odbijaju da sudeluju u politici, ili, ako im status to dozvoljava, napuštaju zemlju. Samo malo feminističkih lezbejki, ako imaju minimalni osećaj sigurnosti, ostaju tu kao anti-fašistkinje koje menjaju društvene odnose.
Za vreme Miloševićevog režima je postajalo jasno: Koju podršku lezbejskim i gej pravima bi mogla jedna lezbejka da očekuje od institucija tog istog režima, ako je nacionalizam institucionalizovan, ako je nasilje legalni mehanizam komunikacije, ako su oni koji su drugačiji viđeni kao neprijatelji, ako su homoseksualci i masoni, špijuni i pretnja sistemu? Ovi argumenti čuli su se ne samo u srpskim medijima, nego i u drugim homofobičnim državama, Namibiji, San Salvadoru, Šri Lanki...
Bez obzira na sve to, rat je pokrenuo neke od nas da u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i Srbiji organizujemo grupe za ljudska prava, po prvi put u ovim državama. Mirovni pokret, ženski pokret i organizacije za ljudska prava, osim toga što su se odazvale na hitne potrebe ljudi koji su preživeli rat, takođe su postale nukleus budućeg civilnog društva. Feministkinje su radile na tome da pokret za ljudska prava bude protiv svih vrsta diskriminacija, uključujući i seksizam i homofobiju - da princip nedeljivosti i jedinstva ljudskih prava bude poštovan. Ali u početnim godinama rata to nije bio slučaj sa mnogim organizacijama. Grupe za ljudska prava naporno su radile na dekonstrukciji nacionalizma i zalaganju za prava izbeglica, ali nisu ni dodirivale prava drugih društvenih grupa: žena, Romkinja i Roma, dece, lezbejki i gej muškaraca, ljudi sa invaliditetima, itd. Videle smo da rat prisilno uvodi hijerarhiju potreba, da srpski režim postavlja hierarhiju nasilja i da organizacije za ljudska prava koje reaguju na taj novi teror reaguju principom prioriteta. I one, u toj situaciji hitnosti, podrazumevaju hijerarhiju ljudskih prava.
U ovom nemogućem društvenom kontekstu u kojem vam je nametnuta definicija ličnosti na osnovu nacionalnosti, i niste pitani za bilo koji drugi identitet, aktivistkinje Labrisa suočavale su se sa činovima homofobije. Godine 1994. grupa je bila izbačena iz prostora koji je koristila zajedno sa grupom za rad sa izbeglicama, na osnovi optužbe za nekompatabilne projekte. Godine 1995 nekoliko aktivistkinja je pretučeno na ulici od strane mladih fašista koji su vikali: Vi lezbejke prljate moju ulicu. Čistite se odavde. Godine 1996 neponzata gradjanka je poslala policiju na predavanje Lezbejskih Studija o Pravnim aspektima lezbejskog pokreta u Evropi sa tužbom da se tu zbivaju orgije i nepristojne bludne radnje. Pored svega toga, grupa se sastajala redovno, organizovala radionice, sastanke, novine, eseje, pamflete.
| Komentari |
|
3.26 Copyright (C) 2008 Compojoom.com / Copyright (C) 2007 Alain Georgette / Copyright (C) 2006 Frantisek Hliva. All rights reserved."
| < Prethodna | Sledeća > |
|---|