U savremenom društvu, stavovi o homoseksualnim osobama su se menjali, ali ma kolike te promene bile, uvek su ti stavovi u većoj ili manjoj meri bili opterećeni predrasudama, kao i prema svakoj manjinskoj grupi.
Kako tvrdi doktor Gregori Herek, stavovi većine prema homoseksualnim osobama slični su onima prema ostalim manjinskim grupama, rasnim, etničkim itd.
Javno deklarisana homoseksualnost – potreba da se bude autentičan
Njegova istraživanja potvrđuju da su stavovi prema homoseksualnim osobama u biti istog kvaliteta, i da se ne razlikuju u odnosu na pol. O razlikama u odnosu na pol možemo govoriti samo po pitanju stepena, ali neke kvalitativne razlike ne postoje. Opstajanju ovih predrasuda u velikoj meri doprinela je i religija. U zavisnosti od toga koja je religija u pitanju, a osim budizma, sve veće religije u manjoj ili većoj meri osuđuju homoseksualnost i ona po pravilu ima negativan status. Sa modernizacijom društva, neke religije ili bar pojedini prezenteri iste, unekoliko su ublažili stav prema homoseksualnosti, ali su ovakvi slučajevi, ako posmatramo globalnu sliku, u velikoj meri usamljeni. Hrišćanstvo i islam (ali i druge religije) zvanično osuđuju homoseksualnost, a pitanje intenziteta osude je direktno povezano sa stepenom ekstremizma i raširenosti religije. Modernizacija društva donela je ipak i neke promene. Tako je npr. zvanični stav katoličke crkve da prihvata homoseksualne osobe, ali ne i homoseksualne akte. Pojedine religije čak u potpunosti prihvataju homoseksualnost, ali su one izuzetno malobrojne.
Kako je sve počelo?
Uprkos snažnim pritiscima različitih konzervativnih i drugih grupa, ranih sedamdesetih godina dogodile su se dve jako važne stvari koje su imale značajne posledice na diskurs seksualne orijentacije u Americi, ali i u ostatku sveta.
Američka psihijatrijska asocijacija je 1973. godine uklonila homoseksualnost iz DSM-III (popis svih mentalnih bolesti) uz objašnjenje da homoseksualnost nije nužno povezana sa psihopatologijom. Homoseksualnost je bila dijagnostička kategorija u DSM-u od prvog izdanja 1952. godine i nalazila se u osnovi medicinskog modela mentalne bolesti od XIX veka.
Pored ovog velikog koraka, protiv predrasuda 1972. godine, Džordž Vajnberg objavljuje svoj rad „Društvo i zdrav homoseksualac“ u kojoj uvodi termin homofobija. Samim uvođenjem ovog termina načinjen je drugi veliki korak. Upotrebom pojma homofobija izaziva se ušančeno mišljenje o „problemu“ homoseksualnosti. U svom radu on opisuje istoriju i uticaj homofobije. Takođe diskutuje ograničenja pojma, uključujući i bazičnu pretpostavku da su predrasude protiv homosekualnosti u najvećoj meri bazirane na strahu i nesposobnosti društva da uvaži istorijske promene u posmatranju homoseksualnosti i heteroseksualnosti kao načina za posmatranje socijalnog identiteta.
Ova dva bitna događaja treba posmatrati na makronivou kao javno deklarisanje homoseksualnosti na mikronivou. To su prvi koraci javnog deklarisanja, istupanja, stavljanja do znanja svetu da homoseksualne osobe postoje, da su tu, da su članovi društva koji privređuju i doprinose društvu kao i svi drugi. Isto tako na mikronivou, za pojedinca, svako saopštavanje predstavlja isto to. Stavljanje do znanja drugoj osobi da baš taj pojedinac, baš ta osoba i ličnost postoji kao homoseksualna, da je ravnopravni član društva i da je sa njim/njom sve u redu.
Ako posmatramo tvrdnju Džordža Vajnberga da su predrasude ljudi prema homoseksualnim osobama bazirane na strahu i nesposobnosti društva da uvaži istorijske promene u posmatranju homoseksualnosti i heteroseksualnosti kao načina za posmatranje socijalnog identiteta, u velikoj meri možemo videti da, ukoliko stavimo na stranu sam sadržaj religije, odnosno priču na kojoj se religija bazira, u osnovi osude homoseksualnosti i dalje stoji taj isti strah i nesposobnost uvažavanja promena.
U različitim periodima istorije, kada je ljudska populacija na planeti zemlji sačinjavala nekoliko miliona ljudi, u periodima kada je stopa smrtnosti bila ogromna, a životni vek bio drastično kraći, argument da homoseksualnost ugrožava ljudsku vrstu (a ovo je jedan od često korišćenih argumenata u diskusijama) donekle je bio razumljiv. Sve veće religije kroz istoriju su se zalagale za što veći broj dece, zabranu abortusa i sl. Razmnožavanje je bilo od esencijalne važnosti iz razloga umnožavanja pastve. Međutim, danas na planeti Zemlji živi preko 6,5 milijardi ljudi, što se karakteriše kao prenaseljenost. Dalje, životni vek je drastično produžen, medicina i tehnologija su napredovale. Istorijske promene su se dogodile. Međutim, promene u posmatranju homoseksualnosti , posebno iz ugla religije, gotovo da su identične onima od pre nekoliko vekova. Sve ovo u potpunosti potvrđuje Vajnbergovu tvrdnju, i govori u prilog postojanja velike hostilnosti prema homoseksualnim osobama koja traje skoro koliko i religija.
Pa ipak, tek je Vajnberg dao ime postojećoj hostilnosti i pomogao u popularizaciji verovanja da homoseksualnost predstavlja socijalni problem vredan akademskog istraživanja, analize i intervencije. Pojam homofobije postao je važno oruđe za aktiviste, advokate i druge.
Vajnberg je bio heteroseksualni psiholog, i učeći psihoanalizu na Univerzitetu Kolumbija, naučen je da je homoseksualnost patologija. Međutim, u svom radu sa homoseksualnim klijentima, ali i u kontaktu sa ljudima, uvideo je da ovo ne mora nužno biti pravilo, i da uzroci psihopatologije (ukoliko ona uopšte postoji) nisu uvek u homoseksualnosti.
Sam pojam Vajnberg je definisao kao strah od boravljenja u blizini homoseksualne osobe, a za same homoseksualne osobe – samoprezir.
Razlike u doživljavanju homoseksualnosti muškaraca i žena
Mnoga istraživanja pokazuju da stavovi, kao i ponašanje prema homoseksualnim osobama nisu isti kod oba pola. Čak i ponašanje koje se smatra socijalno prihvatljivim varira u odnosu na pol.
Veliki broj muškaraca će se uzdržati od grljenja ili ljubljenja svojih istopolnih prijatelja, dok kod žena to nije slučaj. Od muškaraca se očekuje da ne ispoljavaju nikakvu nežnost jedan prema drugom, niti da pokažu da čeznu za društvom drugog muškarca, bar ne tako otvoreno kako je slučaj kod žena. Od muškaraca se očekuje da ne vide lepotu u telu drugog muškarca, čak ni na estetskom nivou, dok žene mogu otvoreno da iskazuju divljenje kako prema lepoti druge žene, tako i prema lepoti muškarca (mada u donekle manjem stepenu što je društvo patrijarhalnije organizovano. Ipak treba uzeti u obzir da je motivacija za ovakvu socijalnu poželjnost unekoliko drugačija od teme kojom se bavim). Muškarac, čak i kada je u pitanju dugogodišnji prijatelj, i kada se odvija iskren razgovor, neće sesti blizu svog prijatelja (na primer na kauču) za razliku od žena koje će to učiniti. Čak i kada posmatramo roditeljstvo, mnogi očevi smatraju da ne treba da zagrle ili poljube svog sina, dok majke mogu slobodno grliti i ljubiti i sinove i ćerke.
Imajući u vidu ovakvu poziciju, rezultati koje su dala mnoga istraživanja ni malo ne začuđuju. Naime, stepen odbojnosti i generalno negativnih osećanja prema homoseksualnim muškarcima daleko je viši kod heteroseksualnih muškaraca nego kod heteroseksualnih žena. Što se tiče homoseksualnih žena, stavovi prema njima u nekoliko variraju, i slabijeg su intenziteta negativnosti, ali i dalje postoje u značajnoj meri, i kako je utvrdio doktor Gregori Herek, ni po stepenu ni po kvalitetu se ne razlikuju drastično.
Treba napomenuti i to da se seksualne predrasude zasnivaju, između ostalog, i na polnom identitetu. Dugo je vladalo uverenje (a ponegde još uvek vlada) da je homoseksualnost specifična inverzija pola, i da su lezbejke zapravo više kao muškarci, dok su gej muškarci više kao žene. Stoga, izražavanje seksualnih predrasuda može demonstrirati drugima ne samo heteroseksualnost određene individue, već i uklapanje u kulturološke standarde povezane se polnom ulogom.
Stav prema homoseksualnosti kao dokaz heteroseksualnosti
U patrijarhalnim društvima na muškarce se vrši snažan pritisak da demonstriraju ponašanje koje je hostilno, a često i agresivno prema gej muškarcima, sa ciljem da istaknu svoju heteroseksualnu maskulinost, što čine odbacivanjem gej muškaraca. Kada seksualne predrasude imaju funkciju demonstracije (bilo sebi ili drugima) pripadništva heteroseksualnoj grupi, cilj je dokazati bez sumnje da je osoba heteroseksualna. Konsekventno, najglasniji izrazi seksualnih predrasuda usmereni su na homoseksualnu subgrupu koja je direktno relevantna za identitet heteroseksualne osobe, odnosno na homoseksualne osobe istog pola. To je subgrupa sa kojom osoba ne želi da bude dovedena u kontakt.
Seksualne predrasude, nezavisno od pola, donose se na osnovu evaluacija homoseksualnih osoba koje se posmatraju kao kvazi-etnička grupa, nezavisno od toga da li one dolaze od strane religijskih uverenja, pritisaka vršnjačkih grupa ili kontakata u okviru socijalnih grupa. U tom smislu, seksualne predrasude se ne razlikuju kvalitativno u odnosu na pol homoseksualne osobe.
Razlozi za ćutanje
Kroz istoriju se stav prema homoseksualnosti veoma malo menjao. Homoseksualne osobe su uvek doživljavale neki vid diskriminacije, a i u današnje vreme to je gotovo svakodnevna pojava. Naravno, sve ovo ni malo ne olakšava homoseksualnim osobama da se javno deklarišu kao takve i da izraze svoju autentičnost. Svako od nas ima potrebu da bude autentičan i da kao takav bude prihvaćen. Ponekad, nažalost, ove dve potrebe su gotovo nepomirljive. Najčešće je razlog za to neko naše pogrešno uverenje, fantazija ili prosto pogrešan izbor ljudi od kojih to očekujemo. A šta kada je u pitanju izuzetno jako utvrđena, kulturološki bazirana predrasuda koja veliki broj ljudi sprečava da nekoga prihvate onakvog kakav jeste?
Razlozi za ćutanje su brojni, od kojih je strah za fizičku bezbednost, a ponekada i za sam život – samo početak. Homoseksualnost je veoma često bila, i još uvek jeste razlog što su mnogi muškarci i žene pretrpeli fizičko nasilje. Ali, uzmimo da su to ekstremni slučajevi, i pored toga što su česti. Šta je sa onom emotivnom i socijalnom stranom priče? Potreba da se bude prihvaćen postoji u svim ljudima, a ujedno se ogroman broj homoseksualnih osoba svakodnevno susreće sa odbacivanjem, ponižavanjem i brojnim drugim negativnim reakcijama. Ukoliko se javno deklarišu kao homoseksualni, ovi ljudi će se suretati sa diskriminacijom na svakom nivou. Od radnog mesta, do najbliže porodice. Shodno tome, nije ni malo začuđujuće što je saopštavanje drugima o svojoj seksualnoj orijentaciji izuzetno važan događaj za svaku homoseksualnu osobu. Po rečima jednog gej aktiviste svako “autovanje” (saopštavanje, javno deklarisanje) je kao otisak prsta. Jedinstveno. Ne postoji šablon, ne postoji obrazac, svako je različito i posebno. I uvek uključuje određenu dozu straha, neizvesnosti i na kraju rizika. I naravno, svako je duboko lično.
Veoma često strahovi koji prate saopštavanje su opravdani, a za pojedine osobe javno deklarisanje može značiti socijalnu smrt. Ovo je daleko češći slučaj u malim sredinama gde osoba koja se javno deklariše kao homoseksualna automatski postaje građanin trećeg reda, neko koga niko ne želi u svojoj okolini, na radnom mestu, u kući ili na javnom mestu. Ukoliko na to dodamo i potrebu koja je jako izražena u patrijarhalnim društvima kakvo je naše, da se heteroseksualnost dokazuje hostilnošću i neretko nasiljem nad homoseksualnim osobama, sasvim je jasno zašto su ovakvi strahovi opravdani.
Potiskivanje autentičnosti
Trebalo bi da bude drugačije. Trebalo bi da su potrebe čoveka da bude autentičan i kao takav prihvaćen – pomirene. Na žalost, veoma često to nije slučaj. Veoma često se svi mi pretvaramo, glumimo, nosimo maske zato što verujemo da ono što jesmo nije dovoljno dobro, da ćemo biti odbačeni, odbijeni i neprihvaćeni. Bilo od strane prijatelja, poslovnih saradnika, potencijalnih partnera. Svi mi živimo sa ovakvim strahovima. A šta kada su ti strahovi zaista i opravdani? Šta kada zaista najveći deo građana ove zemlje smatra da je ono što mi jesmo bolesno, loše, nemoralno i generalno za svaku osudu?
Putevi iz te tačke vode u različitim pravcima, ali ni jedan od njih nije dobar po sve aktere koji se na njemu nađu. Nije ni malo redak slučaj da homoseksualne osobe stupaju u heteroseksualne brakove, zasnivaju porodice i žive živote u kojima su duboko nesrećni, u kojima ne mogu da budu ono što jesu. Samim tim oni imaju jako malo da pruže svojim partnerima, i veoma malo korisnih obrazaca ponašanja da prezentuju svojoj deci. Roditelj koji je nesrećan, koji nije autentičan i koji nije zadovoljan sobom neće biti u stanju da tome nauči svoje dete.
Takođe, postoji i mogućnost samoizolacije. Osobe koje ne mogu da prihvate pre svega sebe i svoju seksualnost povlače se u sebe, i na kraju potiskuju svoje želje. I, mada je potiskivanje sasvim normalno, kada je preterano i kada služi tome da osoba potiskuje svoju autentičnost, vodi u patologiju i ponovo u obrasce ponašanja koji su loši, kako po samu osobu, tako i po okolinu.
Nije ni malo redak slučaj da homoseksualne osobe stupaju u heteroseksualne brakove, zasnivaju porodice i žive živote u kojima su duboko nesrećni, u kojima ne mogu da budu ono što jesu. Samim tim oni imaju jako malo da pruže svojim partnerima, i veoma malo korisnih obrazaca ponašanja da prezentuju svojoj deci.
Edukacija, edukacija, edukacija
Veliki broj ljudi ima predrasude prema homoseksualnosti. Koji god da su razlozi, to je nešto što treba menjati. I to su promene koje su neophodne i to na nivou društva. Pored zakona koji mogu biti doneti ali će malo značiti ukoliko se ne sprovode, jedini način da se nešto promeni jeste edukacija. Važno je da ljudi ne samo shvate već i prihvate da homoseksualnost nije bolest, da nije nemoralna i da nije pitanje izbora (mada je ovo teza koju zastupaju religijske grupe – da homoseksualne osobe same biraju “grešan” način života). Ovo se može postići samo edukacijom. Često je i neznanje uzrok hostilnosti. Zato je verovatno jedini način koji će doneti stvarnu promenu jednostavno obrazovati ljude. Objasniti im neke važne informacije, učiniti sve što je u našoj moći da hostilnost zamene adekvatne informacije i na kraju razumevanje.
Možda se ne slažete sa ovim tekstom, možda vam se ne dopada, ne prihvatate ga, ali hajde da zastanemo na trenutak i zapitamo se da li želite da živite u društvu u kome ne možete da budete autentični, ne možete da budete ono što jeste?
Na kraju se svaka lična sreća i rad na sebi svode na to da budemo prihvaćeni onakvi kakvi smo i da nađemo ljude koji će nas takve prihvatiti. Čak i one promene koje želimo da postignemo kod sebe i ono čemu težimo radeći na sebi, nisu suštinske promene. Sasvim je jednostavno, ne možemo postati nešto što nismo. A ako mi želimo da kao takvi budemo prihvaćeni, zašto bi se drugo ljudsko biće tako bitno razlikovalo od nas?
Izvor: Danas
Autorka: Jelena Orlandić
| Komentari |
|
3.26 Copyright (C) 2008 Compojoom.com / Copyright (C) 2007 Alain Georgette / Copyright (C) 2006 Frantisek Hliva. All rights reserved."
| < Prethodna | Sledeća > |
|---|