Trebalo je da bude slavlje, prva javna demonstracija gej-lezbejskog pokreta koji proslavlja svoj internacionalni dan, na Trgu Republike na kome se odigrala cela nasa demokratska istorija.
Jedino cega smo se plasili bilo je ruzno vreme. U redu, budimo iskreni, velika kolicina homofobije je vec godinama u Srbiji, pojacana ratovima, nacionalizmom, ali i marginalizovana svim tim muskim pitanjima, od kojih je poslednje ekstradicija Milosevica, kljucne osobe tih muskih ponasanja, ukljucujuci bombardovanje, ubijanje, etnicko ciscenje i masovne grobnice pred nasim pragom ispod nasih zivih tela.
Pre dva dana kad je nas bivsi predsednik iznenada deportovan u Hag, njegovi obozavaoci odrzali su mlak miting, pod kontrolom policije, na istom tom trgu. Danas nije bilo tako: zivahna, sarena i vesela grupa, od 30-50 gejova i lezbejki trebalo je da igra i peva na trgu a da posle odrzi konferenciju u Studentskom kulturnom centru koji je ponovo postao slobodan prostor za alternativnu politiku i kulturu.
Medjutim videla sam da se ovo desilo: oko 3 po podne bila sam na trgu prilazeci gustoj gomili uglavnom mladih muskarac obrijanih glava, razvijenih misica u tesnim majicama, pitajuci se gde su ovi moji. Cula sam kamermana pored mene kako kaze: ovo ce potrajati nekoliko sekundi, nema sanse da ovako nesto prodje u Srbiji. Htela sam da mu odgovorim, nema sansi, ovo je i moja Srbija, ali vec sam bila na oprezu. Posle nekoliko sekundi poneo me je stampedo divlje gomile koja je trcala ka drugoj strani trga: primetila sam grupu gejova sa balonima kako idu u koloni pevajuci. Potrcala sam i ja ka njima: videla sam nekoliko stotina vristecih, vredjajucih, nasilnih
ljudi kako gaze nekolicinu. Policija se nije videla, tu i tamo mogao si da opazis nekog specijalca.
Krdo je napalo malu grupu koja se razbezala na sve strane. Pratila sam nekoliko njih: sledeca scena koju sam videla je kako oni iz gomile sipkama prebijaju meni nepoznatog momka svetlo ofarbane kose. Glava mu je krvarila, nos. Jedna moja prijateljica pokusavala je da ga odvuce nekud, oko desetak policajaca pravili su krug oko nas, ali stotina nasilnika je pokusavala da probije krug.
Bilo je mnogo novinara sa kamerama. Pomislila sam kako prisustvujem lincu, potpuno sam se osetila bespomocnom i izgubljenom. Ali je policija pocela da puca u vazduh, huligani su se povukli na sekund, i vec sledeceg trenutka su hrlili urlajuci " kurve, degenerici", prema trgu ponovo.
I bilo je tu obicnih policajaca koji su samo stajali i gledali: kako su udarali devojku iz feministicke grupe koja je davala intervju, bacali jaja na bilo koga ko im je licio na deo grupe, kako su vukli
jednu devojku prolaznicu i vredjali je. S dve drugarice krenula sam ka Studentskom centru: grupa mladica nas je pratila, vredjajuci nas i pljujuci na nas, u gomili ljudi. Moja se prijateljica osvrnula rekavsi im: smirite se duse.
Meni je doslo da ih ubijem. Prolaznici su komentarisali na razne nacine, uglavnom sta se petljamo sa uvrnutima, treba ih sve poubijati, prljaju nasu novu Srbiju. Neki su jednostavno bili uplaseni ili zbunjeni. Ali nikoga nisam cula da kaze: pustite ih, i oni su ljudi kao i mi, imaju osnovna ljudska prava.
Stigle smo u Centar, bio je zatvoren, svuda okolo je bila policija a neke zene koje su posmatrale urlale su im: pa glasali ste za demokratiju i eto vam ga sada, vi budale, ovi posteni momci brane nasu cast.
Jedan veoma ruzan stariji debeo covek urlao je i znojio se, dajte mi lezbejke, hocu da ih silujem. Samo smo stajale i gledale, davale intervjue svakom ko je hteo da nas cuje: jedine reci koje su mi padale na pamet bile su: ovo je i moja Srbija, ovo je fasizam.
Tek kada su neki huligani bili uhapseni i razbijeni u male grupe, uspela sam da slozim sliku: Milosevic u Hagu, huligani frustrirani, i trenutno ne biju svoje zene i decu, sada biju sve sto im ne lici na patriote. Kasnije dok smo sedeli u Zenskom centru proveravajuci koliko je osoba
povredjeno (osam policajaca i osam civila), svi smo priznali da ovu vrstu nasilja i reakcije nismo ocekivali i da se nikad ranije nije desila, bez obzira na sve strahove, i da ovo nije spontana akcija.
Dali smo mnogo intervjua, bilo je dosta ekipa ali posle nekoliko pristojnih emitovanja, zvanicna verzija postala je: sukob izmedju homoseksualaca i protivnika. Zvanicna izjava sefa policije isto je glasila: sve je pod kontrolom zahvaljujuci hrabroj policiji.
Pre tri dana miting je zvanicno prijavljen u policiji i receno je da su se pojavili pamfleti desnicarske organizacije koja preti nasiljem...
Ali meni to nije dovoljno objasnjenje, razumem ja daleko vise od toga, iza te velike oragnizovane nasilne mase etnicki superiornih patriota, osim radikalne stranke, homofobicnih organizacija, nepismenih demokrata, postoji veci problem: tiha vecina, ukljucujuci i ljude na vlasti, onoj
pre i ovoj sada.
Ti bi ljudi u nekoliko reci rekli da su Srbi vec pretrpeli dovoljno ponizenja i nesreca samo im ova javna predstava fali. Zar nije iskopavanje albanskih tela sasvim dovoljno? I ti ljudi da bi procistili
svoje nacionalno samopostovaje zele da nametnu religiju po skolama, da kontrolisu radjanje, da uguse glasove manjina, etnickih i seksualnih.
Iako jos uvek drhtim od straha, mozda najveceg koji sam dozivela, zato sto je bio licni a opet delovao bezlicno, kao kod linca, ne zelim da ni ja ni moji saputnici govorimo kao zrtve: ovo je prilika, bez obzira koliko bolna, da se progovori, da se denuncira, da se trazi pravda, imena organizatora nasilja. Otarasiti se Milosevica i iskopati mrtva tela iz masovnih grobnica nije dovoljno, moramo da se resimo malih Milosevica koji kruze nasim gradovima i zivotima i da iskopamo iz nase svesti i
tela svu netoleranciju i homofobiju koja se godinama talozila i zanemarivala.
Zelim da stojim uspravno i da kazem, ovo je i moja Srbija, iako sam zena, marginalka, feministkinja, sta vec. Zelim da uzvratim onima koji koriste nasilje i mrznju, da njih proglasim kriminalcima i marginalcima. Zato pisem ovu poruku i svima saljem, trazeci podrsku i javnost.
Jasmina Tesanovic
Beograd, 30 jun. 2001
Pre dva dana kad je nas bivsi predsednik iznenada deportovan u Hag, njegovi obozavaoci odrzali su mlak miting, pod kontrolom policije, na istom tom trgu. Danas nije bilo tako: zivahna, sarena i vesela grupa, od 30-50 gejova i lezbejki trebalo je da igra i peva na trgu a da posle odrzi konferenciju u Studentskom kulturnom centru koji je ponovo postao slobodan prostor za alternativnu politiku i kulturu.
Medjutim videla sam da se ovo desilo: oko 3 po podne bila sam na trgu prilazeci gustoj gomili uglavnom mladih muskarac obrijanih glava, razvijenih misica u tesnim majicama, pitajuci se gde su ovi moji. Cula sam kamermana pored mene kako kaze: ovo ce potrajati nekoliko sekundi, nema sanse da ovako nesto prodje u Srbiji. Htela sam da mu odgovorim, nema sansi, ovo je i moja Srbija, ali vec sam bila na oprezu. Posle nekoliko sekundi poneo me je stampedo divlje gomile koja je trcala ka drugoj strani trga: primetila sam grupu gejova sa balonima kako idu u koloni pevajuci. Potrcala sam i ja ka njima: videla sam nekoliko stotina vristecih, vredjajucih, nasilnih
ljudi kako gaze nekolicinu. Policija se nije videla, tu i tamo mogao si da opazis nekog specijalca.
Krdo je napalo malu grupu koja se razbezala na sve strane. Pratila sam nekoliko njih: sledeca scena koju sam videla je kako oni iz gomile sipkama prebijaju meni nepoznatog momka svetlo ofarbane kose. Glava mu je krvarila, nos. Jedna moja prijateljica pokusavala je da ga odvuce nekud, oko desetak policajaca pravili su krug oko nas, ali stotina nasilnika je pokusavala da probije krug.
Bilo je mnogo novinara sa kamerama. Pomislila sam kako prisustvujem lincu, potpuno sam se osetila bespomocnom i izgubljenom. Ali je policija pocela da puca u vazduh, huligani su se povukli na sekund, i vec sledeceg trenutka su hrlili urlajuci " kurve, degenerici", prema trgu ponovo.
I bilo je tu obicnih policajaca koji su samo stajali i gledali: kako su udarali devojku iz feministicke grupe koja je davala intervju, bacali jaja na bilo koga ko im je licio na deo grupe, kako su vukli
jednu devojku prolaznicu i vredjali je. S dve drugarice krenula sam ka Studentskom centru: grupa mladica nas je pratila, vredjajuci nas i pljujuci na nas, u gomili ljudi. Moja se prijateljica osvrnula rekavsi im: smirite se duse.
Meni je doslo da ih ubijem. Prolaznici su komentarisali na razne nacine, uglavnom sta se petljamo sa uvrnutima, treba ih sve poubijati, prljaju nasu novu Srbiju. Neki su jednostavno bili uplaseni ili zbunjeni. Ali nikoga nisam cula da kaze: pustite ih, i oni su ljudi kao i mi, imaju osnovna ljudska prava.
Stigle smo u Centar, bio je zatvoren, svuda okolo je bila policija a neke zene koje su posmatrale urlale su im: pa glasali ste za demokratiju i eto vam ga sada, vi budale, ovi posteni momci brane nasu cast.
Jedan veoma ruzan stariji debeo covek urlao je i znojio se, dajte mi lezbejke, hocu da ih silujem. Samo smo stajale i gledale, davale intervjue svakom ko je hteo da nas cuje: jedine reci koje su mi padale na pamet bile su: ovo je i moja Srbija, ovo je fasizam.
Tek kada su neki huligani bili uhapseni i razbijeni u male grupe, uspela sam da slozim sliku: Milosevic u Hagu, huligani frustrirani, i trenutno ne biju svoje zene i decu, sada biju sve sto im ne lici na patriote. Kasnije dok smo sedeli u Zenskom centru proveravajuci koliko je osoba
povredjeno (osam policajaca i osam civila), svi smo priznali da ovu vrstu nasilja i reakcije nismo ocekivali i da se nikad ranije nije desila, bez obzira na sve strahove, i da ovo nije spontana akcija.
Dali smo mnogo intervjua, bilo je dosta ekipa ali posle nekoliko pristojnih emitovanja, zvanicna verzija postala je: sukob izmedju homoseksualaca i protivnika. Zvanicna izjava sefa policije isto je glasila: sve je pod kontrolom zahvaljujuci hrabroj policiji.
Pre tri dana miting je zvanicno prijavljen u policiji i receno je da su se pojavili pamfleti desnicarske organizacije koja preti nasiljem...
Ali meni to nije dovoljno objasnjenje, razumem ja daleko vise od toga, iza te velike oragnizovane nasilne mase etnicki superiornih patriota, osim radikalne stranke, homofobicnih organizacija, nepismenih demokrata, postoji veci problem: tiha vecina, ukljucujuci i ljude na vlasti, onoj
pre i ovoj sada.
Ti bi ljudi u nekoliko reci rekli da su Srbi vec pretrpeli dovoljno ponizenja i nesreca samo im ova javna predstava fali. Zar nije iskopavanje albanskih tela sasvim dovoljno? I ti ljudi da bi procistili
svoje nacionalno samopostovaje zele da nametnu religiju po skolama, da kontrolisu radjanje, da uguse glasove manjina, etnickih i seksualnih.
Iako jos uvek drhtim od straha, mozda najveceg koji sam dozivela, zato sto je bio licni a opet delovao bezlicno, kao kod linca, ne zelim da ni ja ni moji saputnici govorimo kao zrtve: ovo je prilika, bez obzira koliko bolna, da se progovori, da se denuncira, da se trazi pravda, imena organizatora nasilja. Otarasiti se Milosevica i iskopati mrtva tela iz masovnih grobnica nije dovoljno, moramo da se resimo malih Milosevica koji kruze nasim gradovima i zivotima i da iskopamo iz nase svesti i
tela svu netoleranciju i homofobiju koja se godinama talozila i zanemarivala.
Zelim da stojim uspravno i da kazem, ovo je i moja Srbija, iako sam zena, marginalka, feministkinja, sta vec. Zelim da uzvratim onima koji koriste nasilje i mrznju, da njih proglasim kriminalcima i marginalcima. Zato pisem ovu poruku i svima saljem, trazeci podrsku i javnost.
Jasmina Tesanovic
Beograd, 30 jun. 2001
| Komentari |
|
|
Powered by !JoomlaComment 3.26
3.26 Copyright (C) 2008 Compojoom.com / Copyright (C) 2007 Alain Georgette / Copyright (C) 2006 Frantisek Hliva. All rights reserved."
| < Prethodna | Sledeća > |
|---|