___OSVRT NA POZORIŠNU PREDSTAVU___
Rediteljka Ivana Vujić je, po motivima drame Tee Dorm na scenu Beton hale postavila zanimljivu predstavu o dve najpoznatije i najkontroverznije nemačke filmske umetnice u vreme i nakon Drugog svetskog rata. Jedna od njih je Leni Rifenštal, rediteljka čuvenog filma sa kongresa Hitlerove nacional-socijalističke partije, koji je trajno obeležio njen život, naročito nakon rata kada je bila u nemilosti filmskih studija više od pedeset godina. Mnogi zločini iz tog vremena su oprošteni ili zaboravljeni ali Hitlerovo divljenje radu Leni Rifenštal nikada, i ona će ostati zapamćena prvenstveno po tome, a njeni dometi u filmskoj umetnosti zauvek sporedni. Za razliku od nje, Marlen Ditrih je napustila nacistišku Nemačku i u Holivudu od svog imena napravila imperiju svetskog glamura, ali se više nikada nije vratila u zemlju svog rođenja. Njen rad, ipak, i dan danas zauzima visoko mesto u istoriji filma.
Ova predstava transcendira vreme susreta, kao i lični odnos dveju diva, dovodeći u dijalog «umiruću» Ditrih i Rifenštal koja buja od snage, nemira i mladalačkog idealizma.
Mlada Ivana Jovanović, zaneseno donoseći lik Leni Rifenštal, i Danica Ristovski u briljantnom i superiornom tumačenju i uz muzičku podršku autentične Marlene Ditrih, uspele su da me, u ovom scenski veoma svedenom komadu (u kome je scenografija takođe «odigrala» jednu od glavnih uloga), zavedu do te mere, da sam ozbiljno počela da razmišljam o neophodnosti potrebe da se i neke, po čovečanstvo manje «fatalne» ženske sudbine, a naročito susreti, predoče vaskolikoj javnosti još za života protagonistkinja, što da ne.
Rediteljka je, možda čak i namerno, načinila glumačku podelu takvom da bi glumice mirne duše mogle zameniti uloge kada bi u pitanju bila isključivo fizička sličnost s likovima koje tumače, što je meni, bar, predstavu učinilo dodatno uzbudljivom imajući u vidu odličnu fotomontažu sa plakata i izuzetnog prospekta, gde Ditrih i Rifenštal «zajedno» poziraju, u jeku svoje slave.
Razgovor koji vode ove dve žene tiče se ličnih odluka koje su, u vreme prelamanja istorije, bojile njihov umetnički rad, kao i onih koje su ga činile svetionikom suprotstavljenih političkih opcija. Tako, antinacistkinja (u krajnjoj konsekvenci, pripadnica pobedničke opcije) Ditrih, Rifenštalovoj prebacuje, ne toliko «nacističku» prošlost, koliko «izbor» muškaraca lošeg kvaliteta, kao njen sudbonosni «greh», no Leni Rifenštal ( u ovom slučaju pripadnica poražene opcije) u odnosu na Marlenu Ditrih (čiji su ljubavni izbori bili više nego slobodoumni), nesumljivo odnosi pobedu nad vlastitim životom jer u stotoj godini očekuje (ipak konačno) premijeru svog filma, radeći u poznim godinama i mnoge nezamislivo komplikovane projekte širom sveta, dok je Marlena, odavno pohranjena u holivudske arhive, umrla bolesna i sama u svom stanu u Parizu.
Paradigma «izdajnice» koju živi Marlena i «onog dela istorije koji treba zaboraviti» koja prati Leni celoga života, ovde su, na najbolji mogući način, upotrebljene da pokažu, kako se na pripadnost umetnosti (naročito ako si žena koja pomera njene granice), gleda kao na zločin- po-sebi. Dirljiv je, zato, ovaj pokušaj Tee Dorm da dve veoma talentovane, ali toliko različite žene, rođene pri tom na istom tlu stare Evrope, «dovede» u «situaciju» da se «ispovedaju» jedna drugoj za sve ono što nisu učinile, a za šta su bile prokazane, kao i za ono što su učinile duboko svesno, isključivo želeći da na pijedestal stave svoje profesionalne žudnje, a nikako ideologiju koju mase obožavaju i ponajmanje sebe lično.
Dirljivo je još i to što njihova ljubav prema sceni, prerastajući u ljubav prema samom životu, ima tako različite posledice po njih, ne njihovom zaslugom ili krivicom. Napokon, ono što me je «kupilo», slušajući Marlenin «somotski glas» i gledajući nikada ostvarenu, ( a ipak neminovnu) ljubavnu igru dve vanserijske žene, je to, što sam s užasom i olakšanjem istovremeno (a kako drugačije?) shvatila da moć sile uvek ima samo jedan jedini cilj (od svih koji joj se ideološki pripisuju), a to je da spreči lepotu da putem kreativnosti stigne do besmrtnog dela, a koje je, u suštini, trijumf moći ljubavi, gde sila postaje bespomoćna, nužno menjajući svoju suštinu u jednu suštinsku nežnost. Sublimat te nežnosti su njih dve, Leni Rifenštal i Marlena Ditrih, zajedno, ne «čvrste» već «plave kao čelik.»
| Komentari |
|
3.26 Copyright (C) 2008 Compojoom.com / Copyright (C) 2007 Alain Georgette / Copyright (C) 2006 Frantisek Hliva. All rights reserved."
| < Prethodna |
|---|