Bilo bi lepo da imam komp.,stvarno bi to bila olakotna okolnost. Onda ne bih morala ovako da ranim, pišem, pa trčim i prekucavam dva dana pred doček. Bilo bi lepo i da imam mobilni tel., tako da pravi prijatelji mogu da me nađu kada požele, ali onda će, kada požele, moći da me nađu i svi ostali, pa mi se lični manevarski prostor sužava na tuđe potrebe, a ja još treba da vežbam svoje.
No, dosta s ličnim problemima, o tome ću kad Labris otvori psihološko savetovaliste za lezbejke. Bićete obaveštene o tome.
Jeste da sam obećala Kseniji da je u ovom tekstu neću pominjati i ona me pitala: “Zasto?” “Mislila sam da ti to ne prija?”, rekoh iskreno, na šta će ona: ”Taman posla, pa znaš da se ono što mediji ne objave nije ni desilo!“ te zato objavljujem: QUEER FESTIVAL SE, definitivno, DESIO!!!! I za to, definitivno, odgovornost, pored ostalih snosi i gorepomenuta aktivistkinja!!! Atraktivna, dakako. Sve one koje nisu dolazile u Rex tih dana, propustile su izuzetnu priliku da dožive potpuno siguran prostor koji su (samo)obezbeđivale Majda, Zoe, miss Moon, (a moguće i još poneko) sa srebrnom trakom oko ruke i gde su se tri dana družili/e, razgovarali/e, ručali/e i dremuckale/i na jastučićima ljudi najrazličitijih pogleda na vlastitu seksualnost + anarhisti tj. Rata na ulazu stajavši (ostale ne poznajem, te se izvinjavam), a sve ovo u savršenoj harmoniji i sveopštoj toleranciji. Da će društvo biti šareno osećalo se već prvog dana na otvaranju, kada su, u zaista zanimljivom i spektakularno osmišljenom programu, predstavljeni neki od učesnika/ca i pred prilično punom salom otvorili ovaj Queer fest. kao najavu za jedan budući, još veći i bolji na proleće (ako se ne varam tj. ako ovo nije samo odjek mojih želja). Sirote/i organizatorke/ri su na kraju ove ceremonije (naravno da im se neće dopasti ova reč ali bar je politički korektna, na šta posebno pazim zbog Ksenijice) pomislili kako su najveće breme skinuli s vrata ali ne lezi queer-e… E,ovde ću stati i pokušati da udarim jednu forhand paralelu jer, nekako u isto vreme dok je trajao festival u Beogradu je boravila i Marina Gržinić, filosofkinja, radikalna feminiskinja i video art umetnica koja je svojim umetničko-feminističkim aktivizmom obeležila osamdesete i devedesete na prostorima ex-YU. Danas je njen diskurs mahom antikapitalistički i, svakako, krajnje političan ali vrlo blizak queer filosofiji (ako takvo što uopšte postoji) što je neka vrsta paradoksa jer queer nastaje upravo kao direktna posledica prezasićenosti jednoličnošću kapitalističke ideologije u kojoj je sve imenovano i prepoznatljivo kao centar ili kao margina društva. Ako niste shvatile, paradoks je u tome da smeštanje queer-a u ma kakvu sopstvenu teoriju, (bez koje u ovom, da se ne zavaravamo, mahom, kapitalističkom svetu ništa nije validno), jednostavno ukida queer (koji je ili bi bar to trebalo da bude zbir različitih – praksi) i time validira kapitalizam kao vlastitu ideologiju. Zato sam se, tih dana, osećala pomalo nedovršeno i usamljeno, iako sam na oba mesta viđala drage ljude, iako sam pokušavala da ih obavestim kako bi trebalo da zajebu lične protokole i saberu se na jednom mestu kad im se već pruža tako retka prilika. Moje razočaranje je raslo dok sam shvatala da niko ne primećuje tu zajedničku nit, pa ipak sam na dvoje-troje “delovala” uspešno u korist queer-a – obrnuto jok. “Ideja zapadnog kapitalizma je u tome da rasparča svoje protivnike kako bi lakše vladao”, parafraziram Marinu Gržinić. “Od toga koliko smo jake/i zajedno zavisi naš opstanak”, glasi neverbalni slogan sa queer festa.
Ista priča, rekla bih. Međutim, tih dana među njima je stajalo tek nekoliko stotina metara beogradskih ulica i ogroman nedostatak svesti da teorija i praksa (baš kao duša i telo), razdvojeni jednostavno – nisu živi. Ali postoji nešto još neverovatnije. Ljudi koji su bili na ta dva mesta i inače se mimoilaze u ovom gradu. Ja ne znam zašto. Ono što me teši je da queer pokret u BG “pravi” nekoliko entuzijasta i da su tek počeli (svako od njih, verovatno, u nekom od vlastitih procesa), te ostaje nada da će biti sve bolji u tome.
Ono što me rastužuje je što je ovo - Srbija, tačnije, mesto gde pri prvom susretu samo retki znaju šta bi, eventualno, reč queer mogla značiti i kakve su posledice ako ih “zakači”. Ipak žurka u Gavezu je napravila odličan uvod u lude i brze dane koji će uslediti oko famozne novogodišnje shizofrenije između “gde sam” i “gde sam mogla biti da sam…”.
Žurka, dakle, pored toga što joj je predhodila duuuga (valjda zbog hladnoće) šetnja pored ledenog Dunava sa mojim divnim lezbejskim drugaricama iz Rijeke, elem, žurka je protekla u zdravlju i veselju. Dve u crno obučene devojke skakale su celu noć i namerno gurkale pojedinke na koje se namerače i mislim da su jedne od retkih koje nisu «promašile temu». Onda sam ja, napokon, primetila da jedna od Hrvatica odlično izgleda pa sam je stalno zasmejavala ali je ona, onda, ukapirala i pobegla mi. Riječanke su bile divne i dovezle su me kući. Sama to nikad ne bih uspela posle 03h. Muzika je u početku bila čudna baš kao Ksenijina kosa (izbegavajte njenu frizerku ako ne želite slične posledice). Kasnije je bilo sve bolje i bolje i bolje, a onda mi se pogled prikovao za «videobim» gde je išao nekakav užasno realističan dokumentarni film o još užasnijim stvarima koje se na planeti dešavaju svakog dana. Igrati pred tim slikama bilo je više nego što moj queer može podneti, pa sam se skroz izbedačila. «Sastavila me», tek, ona visoka, lepa riđokosa Nemica koja je dohvatila gitaru u jednu, a zlatan vibrator u drugu ruku i «otprašila» potpuri svojih egzibicija. Bilo je nečeg čarobnog u načinu na koji je bila odsutna iz prostora i prisutna, samo, u zvuku. Ona ima preslatkog plavookog trogodišnjeg sina i slikala ga je za spot ispred pravoslavne bogomolje na Kosovu(!) Eto ne pada mi na pamet ništa više o Kseniji, u ovo pretpraznično popodne, hm, u stvari, pada mi ali se bojim da će sad već, zaista, neko pomisliti da tu postoji i nešto više od umetničke inspiracije. U Labrisu se desilo nekoliko radionica na temu: homofobije (Lepa) i besa posledično (Čarna), (unapred hvala za vreću) i bilo je «novih» žena i lično sam bila prisutna kad mi se desilo da izgovaram neke rečenice koje veoma liče na sve što nekada nisam ni pomišljala da mogu reći. Zato dolazite na radionice - to oslobađa.
Juče sam propustila koncert Z. Bogdana na sajmu «Ko te ima taj te nema, ko te nema taj te sanja, ko te sanja taj te ljubi, a ti o tom – pojma nemaš» jer sam bila u ITC-u gde smo išnule staru 2005. Bilo je mnogo veselih devojaka (trebalo bi ih više angažovati za našu stvar, vrlo su talentovane), a boga mi bile su i nešto starije cice (i Cica) koje su divno plesale i među njima jedna mila škorpijica iz Kanade. Rekla mi je da je nekad bila radikalna feministkinja (nije, doduše, rekla i lezbejka). Rekla je da voli da putuje i da je ovde samo četiri dana. Njene oči su me činile prilično dostupnom, a njena ćerka (22) je (non-stop) stajala pored nje i malo mi je sve to postalo heavy, te se pozdravismo i ja odoh da se napijem s pevačkom ekipom. Ona će, valjda, poslati slike, dala sam joj adresu. I sad, stvarno, moram da završim, sutra putujem u NLO, a nisam smislila šta ću da nosim. Čujem da se prijavilo njih 50, ali ne mogu sad o tome, strpite se do januara. Budite mi veselije nego što očekujete od sebe!!!
Ljubi vas vaša Desa, pojedinačno i kolektivno!!!!!!!
Sretna vam Nova Godina!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!
I zapamtite: čak i one koje kradu srca su lopovke (ma koliko to politički nekorektno zvučalo), a nikako žene s povećanom potrebom za tuđim vitalnim organima.
PS: Ksenija šalila sam se, kosa ti je super, mislim, nekako liči na tebe.
Ma šta ćeš, nisi ti kriva.
Jeste da sam obećala Kseniji da je u ovom tekstu neću pominjati i ona me pitala: “Zasto?” “Mislila sam da ti to ne prija?”, rekoh iskreno, na šta će ona: ”Taman posla, pa znaš da se ono što mediji ne objave nije ni desilo!“ te zato objavljujem: QUEER FESTIVAL SE, definitivno, DESIO!!!! I za to, definitivno, odgovornost, pored ostalih snosi i gorepomenuta aktivistkinja!!! Atraktivna, dakako. Sve one koje nisu dolazile u Rex tih dana, propustile su izuzetnu priliku da dožive potpuno siguran prostor koji su (samo)obezbeđivale Majda, Zoe, miss Moon, (a moguće i još poneko) sa srebrnom trakom oko ruke i gde su se tri dana družili/e, razgovarali/e, ručali/e i dremuckale/i na jastučićima ljudi najrazličitijih pogleda na vlastitu seksualnost + anarhisti tj. Rata na ulazu stajavši (ostale ne poznajem, te se izvinjavam), a sve ovo u savršenoj harmoniji i sveopštoj toleranciji. Da će društvo biti šareno osećalo se već prvog dana na otvaranju, kada su, u zaista zanimljivom i spektakularno osmišljenom programu, predstavljeni neki od učesnika/ca i pred prilično punom salom otvorili ovaj Queer fest. kao najavu za jedan budući, još veći i bolji na proleće (ako se ne varam tj. ako ovo nije samo odjek mojih želja). Sirote/i organizatorke/ri su na kraju ove ceremonije (naravno da im se neće dopasti ova reč ali bar je politički korektna, na šta posebno pazim zbog Ksenijice) pomislili kako su najveće breme skinuli s vrata ali ne lezi queer-e… E,ovde ću stati i pokušati da udarim jednu forhand paralelu jer, nekako u isto vreme dok je trajao festival u Beogradu je boravila i Marina Gržinić, filosofkinja, radikalna feminiskinja i video art umetnica koja je svojim umetničko-feminističkim aktivizmom obeležila osamdesete i devedesete na prostorima ex-YU. Danas je njen diskurs mahom antikapitalistički i, svakako, krajnje političan ali vrlo blizak queer filosofiji (ako takvo što uopšte postoji) što je neka vrsta paradoksa jer queer nastaje upravo kao direktna posledica prezasićenosti jednoličnošću kapitalističke ideologije u kojoj je sve imenovano i prepoznatljivo kao centar ili kao margina društva. Ako niste shvatile, paradoks je u tome da smeštanje queer-a u ma kakvu sopstvenu teoriju, (bez koje u ovom, da se ne zavaravamo, mahom, kapitalističkom svetu ništa nije validno), jednostavno ukida queer (koji je ili bi bar to trebalo da bude zbir različitih – praksi) i time validira kapitalizam kao vlastitu ideologiju. Zato sam se, tih dana, osećala pomalo nedovršeno i usamljeno, iako sam na oba mesta viđala drage ljude, iako sam pokušavala da ih obavestim kako bi trebalo da zajebu lične protokole i saberu se na jednom mestu kad im se već pruža tako retka prilika. Moje razočaranje je raslo dok sam shvatala da niko ne primećuje tu zajedničku nit, pa ipak sam na dvoje-troje “delovala” uspešno u korist queer-a – obrnuto jok. “Ideja zapadnog kapitalizma je u tome da rasparča svoje protivnike kako bi lakše vladao”, parafraziram Marinu Gržinić. “Od toga koliko smo jake/i zajedno zavisi naš opstanak”, glasi neverbalni slogan sa queer festa.
Ista priča, rekla bih. Međutim, tih dana među njima je stajalo tek nekoliko stotina metara beogradskih ulica i ogroman nedostatak svesti da teorija i praksa (baš kao duša i telo), razdvojeni jednostavno – nisu živi. Ali postoji nešto još neverovatnije. Ljudi koji su bili na ta dva mesta i inače se mimoilaze u ovom gradu. Ja ne znam zašto. Ono što me teši je da queer pokret u BG “pravi” nekoliko entuzijasta i da su tek počeli (svako od njih, verovatno, u nekom od vlastitih procesa), te ostaje nada da će biti sve bolji u tome.
Ono što me rastužuje je što je ovo - Srbija, tačnije, mesto gde pri prvom susretu samo retki znaju šta bi, eventualno, reč queer mogla značiti i kakve su posledice ako ih “zakači”. Ipak žurka u Gavezu je napravila odličan uvod u lude i brze dane koji će uslediti oko famozne novogodišnje shizofrenije između “gde sam” i “gde sam mogla biti da sam…”.
Žurka, dakle, pored toga što joj je predhodila duuuga (valjda zbog hladnoće) šetnja pored ledenog Dunava sa mojim divnim lezbejskim drugaricama iz Rijeke, elem, žurka je protekla u zdravlju i veselju. Dve u crno obučene devojke skakale su celu noć i namerno gurkale pojedinke na koje se namerače i mislim da su jedne od retkih koje nisu «promašile temu». Onda sam ja, napokon, primetila da jedna od Hrvatica odlično izgleda pa sam je stalno zasmejavala ali je ona, onda, ukapirala i pobegla mi. Riječanke su bile divne i dovezle su me kući. Sama to nikad ne bih uspela posle 03h. Muzika je u početku bila čudna baš kao Ksenijina kosa (izbegavajte njenu frizerku ako ne želite slične posledice). Kasnije je bilo sve bolje i bolje i bolje, a onda mi se pogled prikovao za «videobim» gde je išao nekakav užasno realističan dokumentarni film o još užasnijim stvarima koje se na planeti dešavaju svakog dana. Igrati pred tim slikama bilo je više nego što moj queer može podneti, pa sam se skroz izbedačila. «Sastavila me», tek, ona visoka, lepa riđokosa Nemica koja je dohvatila gitaru u jednu, a zlatan vibrator u drugu ruku i «otprašila» potpuri svojih egzibicija. Bilo je nečeg čarobnog u načinu na koji je bila odsutna iz prostora i prisutna, samo, u zvuku. Ona ima preslatkog plavookog trogodišnjeg sina i slikala ga je za spot ispred pravoslavne bogomolje na Kosovu(!) Eto ne pada mi na pamet ništa više o Kseniji, u ovo pretpraznično popodne, hm, u stvari, pada mi ali se bojim da će sad već, zaista, neko pomisliti da tu postoji i nešto više od umetničke inspiracije. U Labrisu se desilo nekoliko radionica na temu: homofobije (Lepa) i besa posledično (Čarna), (unapred hvala za vreću) i bilo je «novih» žena i lično sam bila prisutna kad mi se desilo da izgovaram neke rečenice koje veoma liče na sve što nekada nisam ni pomišljala da mogu reći. Zato dolazite na radionice - to oslobađa.
Juče sam propustila koncert Z. Bogdana na sajmu «Ko te ima taj te nema, ko te nema taj te sanja, ko te sanja taj te ljubi, a ti o tom – pojma nemaš» jer sam bila u ITC-u gde smo išnule staru 2005. Bilo je mnogo veselih devojaka (trebalo bi ih više angažovati za našu stvar, vrlo su talentovane), a boga mi bile su i nešto starije cice (i Cica) koje su divno plesale i među njima jedna mila škorpijica iz Kanade. Rekla mi je da je nekad bila radikalna feministkinja (nije, doduše, rekla i lezbejka). Rekla je da voli da putuje i da je ovde samo četiri dana. Njene oči su me činile prilično dostupnom, a njena ćerka (22) je (non-stop) stajala pored nje i malo mi je sve to postalo heavy, te se pozdravismo i ja odoh da se napijem s pevačkom ekipom. Ona će, valjda, poslati slike, dala sam joj adresu. I sad, stvarno, moram da završim, sutra putujem u NLO, a nisam smislila šta ću da nosim. Čujem da se prijavilo njih 50, ali ne mogu sad o tome, strpite se do januara. Budite mi veselije nego što očekujete od sebe!!!
Ljubi vas vaša Desa, pojedinačno i kolektivno!!!!!!!
Sretna vam Nova Godina!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!
I zapamtite: čak i one koje kradu srca su lopovke (ma koliko to politički nekorektno zvučalo), a nikako žene s povećanom potrebom za tuđim vitalnim organima.
PS: Ksenija šalila sam se, kosa ti je super, mislim, nekako liči na tebe.
Ma šta ćeš, nisi ti kriva.
| Komentari |
|
Powered by !JoomlaComment 3.26
3.26 Copyright (C) 2008 Compojoom.com / Copyright (C) 2007 Alain Georgette / Copyright (C) 2006 Frantisek Hliva. All rights reserved."
| < Prethodna | Sledeća > |
|---|