Transseksualna teniserka Rene Ričards dobila je spor nakon što je tužila Američku Tenisku Asocijaciju, jer ju je isključila iz takmičenja na US Open-u, postavivši tako važan presedan za prava transseksualnih sportista i sportašica.
Još od ranih godina, Rene Ričards je iskusila, kako objašnjava, čudnu vrstu dvojne svesti, “čitav život čudnog ponašanja”, dvoumeći se večito između ispoljavanja muškosti i ženskosti.
Kao Ričard Raskind, diplomirala je na Jelu, bila je oficir ratne mornarice, muž i otac, zatim istaknut oftalmolog u Njujorku i šampion u muškom amaterskom tenisu.
Nakon što se podvrgla operaciji promene pola 1975. godine, u četrdesetoj godini života, ponovo je pokrenula oftalmološku ordinaciju u Južnoj Kaliforniji i započela život kao Rene. Učestvovala je na ženskim turnirima sve dok nije otkriven njen prethodni identitet pa su joj zabranili dalje učešće. Ričardsova je privukla internacionalnu pažnju kasnih sedamdesetih kada se uspešno suprostavila sankcijama protiv nje na sudu.
U autobiografiji “Drugi servis”, Rene piše o svom detinjstvu, opisujući ga kao “skup provokativnih okolnosti”: kontrolišuća majka, psihijatrica, razočarana što joj je prvo dete “Majk” devojčica; muškobanjasta sestra koja je oblačila svog malog brata u ženske gaćice, prisiljavajući njegov penis u bolne inverzije, i ohrabrivši je da istražuje svoju anatomiju; o dečakovoj tajni o preoblačenju u žensku odeću i izmišljanje alter ega – Rene.
Ričardsova priznaje da “možda jednog dana bude dokazano da je uzrok transseksualizma biohemijski. Ako se to desi, ja mogu samo da zaključim da sudbina ima smisao za humor jer je moj život još od ranih dana bio posut nesuptilnim dodirima koji su molili da budu viđeni kao razlozi za moju seksualnu konfuziju.”
Ričardsov prvi deo života kao odrasle osobe, sadržao se i od Ričarda i Rene, koji su se naizmenično menjali u svojoj dominaciji. “Pitali su me puno puta zašto nisam jednostavno živela život kao homoseksualna osoba. To pitanje postavljali/e su oni/e koji/e ne razumeju da je Dik bio heteroseksualni muškarac a da je Rene heteroseksualna žena. Dika nisu seksualno privlačili muškarci a kada je Rene maštala, maštala je o zadovoljstvu seksa kao žena koja ima vaginu.”
Kasnih šezdesetih, Ričard Raskind je započeo tretman uzimanja ženskih hormona i otputovao je u Kazablanku na operaciju kako bi promenio pol, ali se predomislio pred samim vratima bolnice. “Do tog momenta istine ispred klinike, rekla bih pouzdano da sam žena zarobljena u muškom telu”, seća se Ričardsova, “ali ja sam stajala paralizovana na manje od pedeset metara od promene i nisam bila u stanju da pređem preostali deo puta. Negde unutar mene, muškost u meni koja je nestajala počela je da se budi i da se bori za život.”
Nakon toga se podvrgao operaciji grudi, oženio se, dobio dete i razveo se pre nego što je konačno otišao na operaciju promene pola 1975. godine i zakonski postao žena.
Nakon što je sredila svoj život i povratila svoju praksu u Njuport Biču, Ričardsova je igrala na nekoliko ženskih teniskih turnira sve dok jedan reporter nije otkrio pređašnji identitet visoke i vitke atletičarke tvrdeći da je muškarac koji se pretvara da je žena.
Američka Teniska Asocijacija zabranila joj je učešće na US Openu 1976. godine jer promena pola ne menja genetsku strukturu osobe pa nije mogla da prođe Olimpijski hromozom test.
Zvaničnici su naveli ono što Ričardsova naziva “teorija brane”. “Da su mi dozvolili da igram, onda bi se brana otvorila i kroz nju bi se sručio beskrajni tok novostvorenih Neandretalaca koji bi mučili Kris Evert i Ivon Gulagong“. Neki su čak videli i profit kao motiv na šta je Ričardsova odgovorila: “Koliko moraš biti gladan za uspehom u tenisu da bi zbog toga odsekao penis?”
Ohrabljena hiljadama pisama podrške, većinu primivši od ljudi koji su se identifikovali kao manjina i koji su je podsticali da se bori, Ričardsova se konačno suprostavila zabrani teniske organizacije na sudu. “Čula sam glasove podrške od crnaca, osuđenika, meksikanaca, hipija, homoseksualaca, ljudi sa posebnim potrebama i naravno od transaeksualaca. Bože, izgledalo je kao da ceo svet gleda u mene i traži da budem njihova Jovanka Orleanka”
Ričardsova se borila godinu dana pre nego što je najviši sud u Njujorku presudio u njenu korist otvorivši joj tako put ka natecanju na US Openu 1977. godine. Izgubila je u prvoj rundi takmičenja ali je pobedila 1979. godine i nakon toga je dve godine trenirala Martinu Navratilovu.
1981. godine, nakon četiri godine učestvovanja na turnirima, tokom kojih je, kako kaže, “dosta korišćeno mastilo da bi se opisale reakcije igračica na moju prisutnost u svlačionici”, vratila se medicini: “Moram priznati da sam bila bolja doktorka nego što sam bila sportašica”.
U jednom od retkih intervjua 1999. godine, Ričardsova je pričala o izmešanim osećanjima u vezi operacije kojoj se podvrgnula u srednjim godinama. Nije joj ništa nedostajalo u vezi života koji je vodila kao muškarac, rekla je, ali je insistirala da ne želi da je neko vidi kao primer koji treba slediti.
Naglasila je da su problemi sa kojima se suočavala kao transrodna žena imali manje veze sa željom “da ispravi ono što priroda nije” nego sa izborom trenutka za operaciju.
“Dobijam puno pisama od ljudi koji su u svojim četrdesetim godinama i koji razmišljaju o promeni pola. I ja ih sve obeshrabrujem. To nije nešto što trebate da uradite ako imate oko četrdeset godina, i ako ste čitav život bili muškarac. Ako imate osamnaest ili dvadeset i nikad niste imali prednosti koje sam ja imala a idete u tom pravcu, naravno samo napred… Ali ako imate četrdeset pet godina i pilot ste i imate bivšu ženu i troje adolescentne dece, bolje uzmite Torazin ili Zoloft ili Prozak ili se zatvorite ili radite šta god je potrebno da vas drži da ne dozvolite sebi da uradite tako nešto.”
Ipak da nastavi život kao muškarac izgledalo je nemoguće: “Nisam mogla to da uradim, većina ljudi ne može.”
Kao doktorka, roditelj i profesionalna teniserka Ričardsova je bila “trn u oku za sve one koji/e su voleli/e da misle da su transseksualci perveznjaci koji izlaze u jeftine barove,” zagonetka koja nije mogla biti odgonetnuta okretanju ka stereotipu. Ovo je kako ona kaže bio razlog njene “iznenađujuće popularnosti”.
Ričardsova, danas hirurškinja, upravnica oftalmologije i načelnica klinike na Menhetnu za oči, uši i grlo, u Njujorku, priznaje da je popularnost i dalje prati. “Da, smeta mi, smeta mi što će kada umrem u umrlici pisati ‘transseksualna teniserka dr Rene Ričards’, ali ne mogu ništa da uradim povodom toga.”
Prevod: Lana
Kao Ričard Raskind, diplomirala je na Jelu, bila je oficir ratne mornarice, muž i otac, zatim istaknut oftalmolog u Njujorku i šampion u muškom amaterskom tenisu.
Nakon što se podvrgla operaciji promene pola 1975. godine, u četrdesetoj godini života, ponovo je pokrenula oftalmološku ordinaciju u Južnoj Kaliforniji i započela život kao Rene. Učestvovala je na ženskim turnirima sve dok nije otkriven njen prethodni identitet pa su joj zabranili dalje učešće. Ričardsova je privukla internacionalnu pažnju kasnih sedamdesetih kada se uspešno suprostavila sankcijama protiv nje na sudu.
U autobiografiji “Drugi servis”, Rene piše o svom detinjstvu, opisujući ga kao “skup provokativnih okolnosti”: kontrolišuća majka, psihijatrica, razočarana što joj je prvo dete “Majk” devojčica; muškobanjasta sestra koja je oblačila svog malog brata u ženske gaćice, prisiljavajući njegov penis u bolne inverzije, i ohrabrivši je da istražuje svoju anatomiju; o dečakovoj tajni o preoblačenju u žensku odeću i izmišljanje alter ega – Rene.
Ričardsova priznaje da “možda jednog dana bude dokazano da je uzrok transseksualizma biohemijski. Ako se to desi, ja mogu samo da zaključim da sudbina ima smisao za humor jer je moj život još od ranih dana bio posut nesuptilnim dodirima koji su molili da budu viđeni kao razlozi za moju seksualnu konfuziju.”
Ričardsov prvi deo života kao odrasle osobe, sadržao se i od Ričarda i Rene, koji su se naizmenično menjali u svojoj dominaciji. “Pitali su me puno puta zašto nisam jednostavno živela život kao homoseksualna osoba. To pitanje postavljali/e su oni/e koji/e ne razumeju da je Dik bio heteroseksualni muškarac a da je Rene heteroseksualna žena. Dika nisu seksualno privlačili muškarci a kada je Rene maštala, maštala je o zadovoljstvu seksa kao žena koja ima vaginu.”
Kasnih šezdesetih, Ričard Raskind je započeo tretman uzimanja ženskih hormona i otputovao je u Kazablanku na operaciju kako bi promenio pol, ali se predomislio pred samim vratima bolnice. “Do tog momenta istine ispred klinike, rekla bih pouzdano da sam žena zarobljena u muškom telu”, seća se Ričardsova, “ali ja sam stajala paralizovana na manje od pedeset metara od promene i nisam bila u stanju da pređem preostali deo puta. Negde unutar mene, muškost u meni koja je nestajala počela je da se budi i da se bori za život.”
Nakon toga se podvrgao operaciji grudi, oženio se, dobio dete i razveo se pre nego što je konačno otišao na operaciju promene pola 1975. godine i zakonski postao žena.
Nakon što je sredila svoj život i povratila svoju praksu u Njuport Biču, Ričardsova je igrala na nekoliko ženskih teniskih turnira sve dok jedan reporter nije otkrio pređašnji identitet visoke i vitke atletičarke tvrdeći da je muškarac koji se pretvara da je žena.
Američka Teniska Asocijacija zabranila joj je učešće na US Openu 1976. godine jer promena pola ne menja genetsku strukturu osobe pa nije mogla da prođe Olimpijski hromozom test.
Zvaničnici su naveli ono što Ričardsova naziva “teorija brane”. “Da su mi dozvolili da igram, onda bi se brana otvorila i kroz nju bi se sručio beskrajni tok novostvorenih Neandretalaca koji bi mučili Kris Evert i Ivon Gulagong“. Neki su čak videli i profit kao motiv na šta je Ričardsova odgovorila: “Koliko moraš biti gladan za uspehom u tenisu da bi zbog toga odsekao penis?”
Ohrabljena hiljadama pisama podrške, većinu primivši od ljudi koji su se identifikovali kao manjina i koji su je podsticali da se bori, Ričardsova se konačno suprostavila zabrani teniske organizacije na sudu. “Čula sam glasove podrške od crnaca, osuđenika, meksikanaca, hipija, homoseksualaca, ljudi sa posebnim potrebama i naravno od transaeksualaca. Bože, izgledalo je kao da ceo svet gleda u mene i traži da budem njihova Jovanka Orleanka”
Ričardsova se borila godinu dana pre nego što je najviši sud u Njujorku presudio u njenu korist otvorivši joj tako put ka natecanju na US Openu 1977. godine. Izgubila je u prvoj rundi takmičenja ali je pobedila 1979. godine i nakon toga je dve godine trenirala Martinu Navratilovu.
1981. godine, nakon četiri godine učestvovanja na turnirima, tokom kojih je, kako kaže, “dosta korišćeno mastilo da bi se opisale reakcije igračica na moju prisutnost u svlačionici”, vratila se medicini: “Moram priznati da sam bila bolja doktorka nego što sam bila sportašica”.
U jednom od retkih intervjua 1999. godine, Ričardsova je pričala o izmešanim osećanjima u vezi operacije kojoj se podvrgnula u srednjim godinama. Nije joj ništa nedostajalo u vezi života koji je vodila kao muškarac, rekla je, ali je insistirala da ne želi da je neko vidi kao primer koji treba slediti.
Naglasila je da su problemi sa kojima se suočavala kao transrodna žena imali manje veze sa željom “da ispravi ono što priroda nije” nego sa izborom trenutka za operaciju.
“Dobijam puno pisama od ljudi koji su u svojim četrdesetim godinama i koji razmišljaju o promeni pola. I ja ih sve obeshrabrujem. To nije nešto što trebate da uradite ako imate oko četrdeset godina, i ako ste čitav život bili muškarac. Ako imate osamnaest ili dvadeset i nikad niste imali prednosti koje sam ja imala a idete u tom pravcu, naravno samo napred… Ali ako imate četrdeset pet godina i pilot ste i imate bivšu ženu i troje adolescentne dece, bolje uzmite Torazin ili Zoloft ili Prozak ili se zatvorite ili radite šta god je potrebno da vas drži da ne dozvolite sebi da uradite tako nešto.”
Ipak da nastavi život kao muškarac izgledalo je nemoguće: “Nisam mogla to da uradim, većina ljudi ne može.”
Kao doktorka, roditelj i profesionalna teniserka Ričardsova je bila “trn u oku za sve one koji/e su voleli/e da misle da su transseksualci perveznjaci koji izlaze u jeftine barove,” zagonetka koja nije mogla biti odgonetnuta okretanju ka stereotipu. Ovo je kako ona kaže bio razlog njene “iznenađujuće popularnosti”.
Ričardsova, danas hirurškinja, upravnica oftalmologije i načelnica klinike na Menhetnu za oči, uši i grlo, u Njujorku, priznaje da je popularnost i dalje prati. “Da, smeta mi, smeta mi što će kada umrem u umrlici pisati ‘transseksualna teniserka dr Rene Ričards’, ali ne mogu ništa da uradim povodom toga.”
Prevod: Lana
| Komentari |
|
Powered by !JoomlaComment 3.26
3.26 Copyright (C) 2008 Compojoom.com / Copyright (C) 2007 Alain Georgette / Copyright (C) 2006 Frantisek Hliva. All rights reserved."
| < Prethodna | Sledeća > |
|---|