Ipak, u protekloj deceniji, kritičari su počeli da prepoznaju važnost njenih odnosa sa ženama. U svojih preko hiljadu pjesama, Emili je mnogo više pisala o ženama, naročito o svojoj snahi Suzan (“Su”) Gilbert Dikinson koja je bila vjerna čitateljka većine njenih djela.

Zbog toga što su se prvi urednici pjesnikinjinog djela trudili da sakriju erotske implikacije i književnu važnost ovog odnosa, minimizirali su Suzanin značaj, ali savremenici ukazuju na njenu ključnu ulogu u životu i radu Emili Dikinson.

Emili je rođena 10. decembra 1830. godine – dve stotine godina nakon što je prvi Dikinson došao u Ameriku – u jednoj uglednoj porodici u Amherstu, u Masačusetsu. Njen deda je pomogao osnivanje Akademije u Amherstu. Emili je pohađala Akademiju sedam godina i žensku Bogosloviju Holiouk godinu dana, ali je brzo napustila zato što se opirala njenom prinudnom religioznom okruženju, a i roditelji su željeli da ostane s njima.

Ali oni joj nisu uskraćivali društveni život: u ranim dvadesetim, pjesnikinja je pisala luckaste čestitke na Dan zaljubljenih brucošima sa Akademije i pisma bratu Ostinu i prijateljicama u kojima je opisivala piknike, zabave i naizgled beskrajan niz društvenih posjeta. Skoro dva mjeseca, tokom 1855. godine, provela je u posjeti Vašingtonu i Filadelfiji sa ocem i sestrom Lavinijom, upoznavši “mnoge divne dame i gospodu.”

Ali u svojim tridesetim, jednoj osobi sa kojom se dopisivala, Emili je rekla: “Nigdje ne mrdam sa očeve zemlje”, a drugu obavijestila o svom “običaju” da “pobjegne” kada dođu gosti. Izuzev nekoliko posjeta Kembridžu, u Masačusetsu, radi liječenja očiju, pjesnikinja je ostatak života provela u Amherstu, viđajući samo članove uže porodice i odabranu grupu djece; godinama prije nego što je umrla čak i doktor je morao da je pregleda iz druge prostorije.

Lokalni tračevi su se prema Emili odnosili kao prema “mitu”, izražavajući zadivljenost njenim “povlačenjem”, navikom da se oblači samo u bijelo i zagonetnim pisamcima koje su pratili darovi u hrani ili cvijeću.

Oni koji su je bolje poznavali prihvatili su njen usamljenički način života, cijeneći njena pisma zbog ljubavi i saosjećanja koje su izražavala, koliko god bila eliptična. Za vrijeme povučenosti, Emili se dopisivala sa brojnim rođacima i prijateljima: Su, nećakinjama Luiz i Frensis Norkros, Elizabet Holand i njenim mužem Džosajom, Semjuelom Boulsom, urednikom uglednog lokalnog lista, i njegovom ženom Meri, Tomasom Ventvort Higinsonom, urednikom u Atlantiku, koga je Emili zvala mentorom, i najpopularnijom pjesnikinjom tog vremena, Helen Hant Džekson.

Emili je ostala dio života ovih ljudi, radujući se njihovim uspjesima i tugujući zbog njihovih gubitaka i ostavila je više od hiljadu pisama od kojih su mnoga sadržavala pjesme.

Mada je cijelog života “objavljivala” svoje dopisivanje sa raznim ljudima, izgleda da je bila suviše ambivalentna prema onome što je nazivala “javna prodaja uma”. Ranih šezdesetih godina osamnaestog vijeka, izrazila je entuzijazam povodom sopstvenih književnih izgleda, pišući Su da se nada će nju i Ostina učiniti “ponosnim”, a Luiz i Frensis Norkros je rekla, nakon aludiranja na svoje pisanje, da “se svakim danom osjeća moćnijom”.

Ali, jednom, kada je, 1862. godine, zatražila Higinsonovo mišljenje o svom radu, a on joj je predložio da odloži objavljivanje, insistirala je na tome da ona nikada nije pokazivala bilo kakvu namjeru da objavi svoje pjesme. Ranih osamdesetih, Helen Džekson je ponudila da joj bude literarna konsultatantkinja, a izdavač Tomas Najls ponudio da joj objavi knjigu poezije, ali je ona ljubazno ignorisala obje ponude.

Samo osam njenih pjesama objavljeno je dok je bila živa, a većina je objavljena na zahtjev prijatelja bez njene dozvole. Emili je svoje pjesme organizovala kako bi koristile njoj – i možda potomstvu – tako što ih je slagala u pakete ili “fascikle”, koje je kasnije pronašla njena sestra Vini, a preradio Higinson i ljubavnica njenog brata, Mejbl Lumis Tod.

Kada je pjesnikinjino djelo objavljeno četiri godine posle njene smrti 1886. godine, kritičari su bili iznenađeni kako je jedan, na prvi pogled, život bez događaja mogao da proizvede takvu strast. Kako god bilo, shvatili su da, što je Dikinsonova imala manje ličnih kontakata sa ljudima, to je njena epistolarna razmjena sa njima postajala intenzivnija. Njena pisma, u kojima objašnjava zašto nije mogla da se viđa sa ljudima, navode na pomisao da je izbjegavala one koje voli zato što su imali veliku moć nad njom.

Ipak, nije se stidjela da u pisanju prizna njihovu moć: jednom je rekla Elizabet Holand, “sramota je suštinski dio duboke naklonosti da svi/e moramo doživjeti Adamovu povučenost.” Kada se Semjuel Bouls vratio sa sedmomjesečnog puta po Evropi, Emili se izvinila što je odbila da ga vidi: “Zar nisam htjela da te vidim? Zar Fibs ne želi da dođe? Imaju tako malo vjere!” I kada se Su vratila sa dvonedeljnog odmora, pjesnikinja je pisala, “Ne mogu da te vidim par dana. Suviše si bitna. Ali ne zaboravi da je to zbog idolopoklonstva, a ne ravnodušnosti.”

Emili je naročito bila lukava sa Su i Boulsom jer je u oboje bila zaljubljena u određenom trenutku, čak možda i istovremeno krajem pedesetihtih godina devetnaestog vijeka. O njenom odnosu sa Su rijetko se diskutovalo, ali kritičari su, od 1940. godine, proučavali pisma “Gospodaru” pokušavajući da utvrde kome su namijenjena (mnogi vjeruju da je je u pitanju Bouls, ali dokaz nije konačan).

Bez obzira na to da li je on “Gospodar”, izgleda da je Bouls bio predmet Emiline naklonosti od kasnih pedesetih do ranih šezdesetih godina devetnaestog vijeka. U tom periodu, poslala mu je nekoliko pjesama aludirajući na njihov predstojeći nebeski brak i mučeništvo zbog kojeg ga ona zavređuje. Neke od pjesama za koje je napisala predgovor u kojem navodi da su upućene njemu, imaju sledeće stihove:

“Title divine -- is mine! / The Wife -- without the Sign!...," "Through the strait pass of suffering / The Martyrs -- even -- trod...," "Victory comes late / And is held low to freezing lips...," and "Speech is a prank of Parliament...."

Mnoga pisma Boulsu iz ovog perioda su toliko nježno misteriozna, da isto tako mogu biti i ljubavne pjesme, ali nakon 1864. godine, u njenom obraćanju Boulsu bilo je više naklonosti nego žara.

Komentari

Dodaj Novi

Dodaj komentar
Ime:
Email:
Naslov:
UBBCode:	-boja-aquacrnaplavafuchsiasivazelenalimunastakestenjastatamno plavamaslinastaljubièastacrvenasrebrnatealbelažuta -velièina-siæušnomaloosrednjevelikoogromno
Morate navesti anti-spam kod koji stoji na slici.

Powered by !JoomlaComment 3.26

3.26 Copyright (C) 2008 Compojoom.com / Copyright (C) 2007 Alain Georgette / Copyright (C) 2006 Frantisek Hliva. All rights reserved."